San o Partenopi

1.

                                                  Sam na moru


Već nekoliko mjeseci nije znao ništa o Partenopi. Ni traga ni glasa, ma ni da izroni onako kako je samo ona znala. Koga da pita nije znao, jer bi ga proglasili ludim kao što su već napravili par puta kad je pitao. Čekao je, i odlučio da spava kraj mora, ako mu slučajno dođe ona.  Lijepa djevojka - sirena se nije pojavljivala koliko god čekao. Imao je Giovanni u svom  sjećanju tako živu sliku, ali, nije se mogao sjetiti posljednjih riječi koje joj je uputio. Ležao je noću, prolazila su već dva godišnja doba, ali nije dopuštao hladnoći da uđe, jer je znao da vrijedi.  Nikog od ljudi nema da mu priđe porazgovarati s njim. Ribari su dolazili i odlazili. Pokatkad bi nešto ulovili i dobacili njemu da pojede, a on bi se zahvalio, ispekao i pojeo. Drugo ništa mu nije trebalo jer je poznato koliko on voli ribu jesti, nemoguće da mu dosadi. Par metara od njega je bio izvor pitke vode, a čovjeku osim hrane, pića i sna, zaista nije potrebno ništa drugo. Od ranog djetinjstva je obožavao prispodobu o Partenopi i sanjao da jednog dana sretne nešto slično njoj. Zbog toga je i došao u Napulj, ne razmišljajući o tome da je ona možda samo mit i da zapravo  ne postoji. Išao je s mišlju kako je mlad, ima vremena napretek. Od njegovog dolaska je prošlo puno godina i prve sijede u kosi su se već odavno počele javljati. Sreo je djevojku-sirenu koja ga je odmah oduševila. Imala je dugu crnu kosu, crne oči, a lice joj bijelo kao snijeg. Mirisala je na morsku vodu iz koje izronila. Oduvijek je obožavao more i sve što ima veze s tim. Kao mali je slušao pjev sirena u daljini, zamislio kako bi jednog dana jedna njemu pjevala. I desilo se:

• Zvat ću te Partenopa. 
  

Rekao je dok bi ga ona iz vode gledala šuteći. Nasmijao se kad je ona skočila i sjela na kamen.  Zapjevala je najdivniju pjesmu koju je ikad čuo, odmah ga osvojila. Par dana se pojavljivala i nestala kao da nikad nije povirila iz mora. Ostao je čekajući do današnjeg dana neznajući što je s njom. Ipak, tek je prošlo par mjeseci, a ona će se morati pojaviti kad-tad.   Svojim plavim očima svakog dana gleda u vodi očekujući, ali, ništa. Sjetio bi se kako mu je nekad u mladosti kosa bila bujna i plava poput mora koje obožava ili neba na kojem se javlja predivno sunce. Ruke mu već polagano slabe. Vrstan ribar je bio u svoje vrijeme, ali, godine čine svoje. Trideset godina na moru su polako uzele maha. Svoj život je posvetio ribolovu. Oženio se on jednom, ali, brzo se rastao vidjevši da ne može biti u braku ako je stalno na moru.  Gospođa je bila predivna Talijanka crvene kose i crnih očiju koju su odmah osvajale. Još i danas pamti njezin pogled, i one suze kad je pošao na more zadnji put, taj dan je njihov brak bio gotov.  Možda ga još uvijek čeka, vjerovatno se brine. Nije baš fer niti je ikad znao biti dobar s ljudima, ali, nikad nije mogao protiv sebe. Istini za volju, ni trudio se nije. Više je volio more, a i danas je ono njegova prva ljubav.


2.    

                                               San o Partenopi


Noć je zvijezda puna, a on umoran. Nije mu trebalo puno vremena da usni prelijep san. Vidio je nju. Crne oči, crna kosa, bijelo lice, a umjesto nogu rep. Predivna Partenopa koja osvaja svakog tko ju malo bolje pogleda, zavodljivija od svake ljudske žene. Odjednom je skočio i pošao u more za njom. Voda je bila hladna, kao svake noći, ali, to mu nije smetalo. U daljini ju je ugledao:

• Oh, moja Partenopa, napokon sam te našao nakon toliko vremena! - reče ushićeno.
  
• Ne bi ti mene našao da ti nisam dopustila, znaš da uvijek dopustim da me nađu oni koje ja želim. Nikad me neće naći oni koji to hoće. Meni oni nisu bitni, ja sam predivna i mogu raditi što ja hoću bez da mi ljudi govore da je krivo, jer ja znam da je ispravno.  
  
• Pravo tvrdoglavo žensko, ne želiš da te nađu one koje ti ne želiš sretati niti čuti za njih. Ne znam što drugo reći. 
  
• Ja nisam puno drugačija od ljudskih žena, samo što sam, eto, sirena. U meni vidiš Partenopu , ali, nisam. Možeš me zvati tako dok ti ja dopustim. Najveći problem moj je što imam malo previše ljudskih osobina - odgovori ona.
  

Zastao mu je dah. Nije nikad čuo da netko govori tako iskreno o svojoj nesavršenosti. Htio je nešto upitati, ali, zbunio se:

• Jesi stvarna ili si samo san, plod moje mašte i želje da te sretnem? - upita on sa osmijehom.
  
• Odluči jesam li san ili nisam, ono sam što želiš da budem. Kao  i svaki put dosad, nikad te nisam iznevjerila niti imam tu namjeru. Jednostavno, trebaš mi, nitko osim tebe više ne sluša kad mu ja pjevam. Zanimljivije su druge sirene..
  
• Meni si ti, ima nešto posebno u tebi što se rijetko viđa. Nešto što čak ni većina ljudi nema, nisam to pronašao ni u svojoj supruzi.
  
• Nemoj se zaljubljivati u mene. Ja sam sirena, a ti si čovjek. Sigurno bi ljudima bilo čudno, i pričali bi da si totalno lud i možda bi te stavili u ludnicu, a to nisi zaslužio. Dobar si čovjek -  odgovori ona.
  

Nasmiješi se polagano kad ga prvo sunce prenu iz sna. Uzalud oko sebe gleda, Partenopa nije tu. Samo san, ali, bar je nekoliko sati bio istinski sretan. Jasno mu je da možda više nikad neće vidjeti predivnu sirenu iz sna, ali, bar će sa sobom nositi jednu predivnu uspomenu koju mu nitko neće moći oduzeti nikada. Plan mu je pitati ribara Marca da ga uzme na svoj ribarski brod, itekako im ima pokazati neke tehnike kako što lakše uloviti velike količine ribe svakog dana.

3.                                                                            
   
 Vječna ljubav


S ostalim ribarima se uspeo na brod nazvan kratko Sirena. Za par dana su ulovili  hrpu riba koje bi istu večer ispekli da pojedu. Nadao se da će tako nastaviti, da je ovo samo jedan dan u kojem nisu ulovili ništa. Nakon dugo godina mu počeo nedostajati dom, kroz ovih sedam dana se desetak sjetio svoje žene. Odavno nije čuo ništa o njoj. Možda se ne bi ni poželio vratiti da nije bilo sna o Partenopi. Od pamtivjeka jPartenopa  zavodi muškarce i vraća ih njihovim ženama. Ovog puta to nije baš bila Partenopa koja se ubila zbog toga što ju njen voljeni Odisej nije htio. U moru postoji nekoliko iljada sirena koje su uspješne zavodnice premazane svim mastima.  Nakon sna o njoj se nije nimalo mislio, ali, još uvijek ne zna kako da kaže ostalima na brodu:

• Što te muči, Giovanni? - upita Marco.
  
• Danas je nešto posebno zamišljen, iako je meni pomalo čudan već par dana. Nisam se usudio ni pitati - doda Pietro.
  
• Moram se vratiti - napokon izusti Giovanni.
  
• Kamo se vratiti? - upita Giorgio.
  
• Svojoj ženi koja me čeka već trideset godina - odgovori on. 
  

Samo su se pogledali bez želje da više išta pitaju i izašli na palubu da porazgovaraju. Prolazilo im je kroz glavu bezbroj misli. Kako će oni ako on ode svakog dana loviti velike količine ribe? Tako nešto im se nije događalo prije njegovog dolaska. Zar će njihova sreća biti tako kratkog vijeka?  Odlučili su da ga ipak pokušati nagovoriti:

• Biti će teško,  čovjek je ulovio ribu više snagom volje, i to velike količine. Otkad smo ovde, znači, ima šest mjeseci jedva bi sebi za večeru ulovili. On je onaj tvrdoglavi ribar kakav nam treba, a takve nije lako nagovoriti na nešto. Ne skreću s puta ako nešto odluče - reče Marco.
  
• Ima pravo, možemo nagovarati koliko god hoćemo. Ništa postići nećemo - doda Pietro.
  
• Ipak ćemo pokušati, pa kako bude - odgovori Giorgio.
  

Najstariji i najviši od njih, crnokosi kapetan Sirene, Marco se uvati za svoju prosijedu bradicu. Jasno mu je da će poslušati omanjeg kolegu, ali ipak zatraži da se prvi spusti u kabinu gdje odmara Giovanni.  Vidjevši Marca u svojoj kabini, polako reče:

• Čuo sam sve, nema šanse da vam uspije plan nagovaranja mene da ostanem. Pokazati vam neke trikove mogu, ali, ostati ne mogu koliko god bih htio. Nisam bio kod kuće dugo godina i mislim da me moja Paola koja će sigurno tražiti objašnjenje.
  

Marco izviri iz kabine i svojim zelenim očima pokaže dvojici kolega da siđu. Dotrčali su k starcu, a on se nasmiješi pogledavši u svu trojicu: 

• Sutra se iz ovog ribarskog broda ukrcavam na putnički brod i odlazim.  Vama savjetujem samo strpljenje i tvrdoglavost kakvu ja imam, pa ćete onda svaki dan loviti velike količine riba kao što ste dok sam ja bio s vama ovih par dana - reče on.
  
• Tvrdoglavosti nam neće manjkati kao ni tebi i drugim pravim ribarima.
  
• Zapamti Marco, ova mreža je samo sredstvo koje moraš držati jakom rukom. Ribu uloviš snagom volje, kao što i sve drugo radiš - odgovori Giovani.
  

Ostatak dana su ulovili hrpu ribe, a navečer su sve to ispekli i večerali. To je bila večer u čast čovjeka koji je još uvijek jednako dobar ribar kao u mladosti.

Luka Markota