Umorna pjesma

Ne vjeruj im Marija,
ljeta su i dalje lijepa
a zimi se zemlja odmara,
nije se svijet promijenio,
i neka te ludilo ne zavara,
ljudi su oduvijek bili zli,
samo ti si nalazila svoje pleme na najnevjerovatnijim mjestima,
rješavala si lako pitanja i 
dileme,
nalazila ljepotu u ispovijestima
onih koji su od tebe očekivali spas
i nijesi umjela drugačije,
nijesi nikoga za podršku uskratila,
ali umorila si se od svega,
Marija,
na dno svoga bića se 
sunovratila,
jer su ti tražili 
i ruke
i snove
i lice
i riječi
i zjenice,
i tu si povukla crtu 
jer zjenice su one odaje 
u kojima kriješ život,
a život se ne prodaje
i ne skida s njega omot
da se drugima preda
da ga sloj po sloj odmotavaju,
umorila si se, Marija,
i riječi ti spavaju.

Ne vjeruj im Marija,
svega smo se nagledali,
skidali smo opne sa života, 
proučavali ih i nijesmo se predali,
po vinogradima otkidali listove
da od njih pravimo šešire,
i zauzdavali kistove
kojim smo slikali nemire,
pa onda gazili grožđe
da od njega pravimo vino
kojim smo natapali laži
(gaženje duše nikad ne 
završi milinom)
i pili smo ga, Marija,
kao da smo ga životu dužni,
veseli bez predumišljaja kao što smo sada tužni,
jer život se skupio kao šećer na krajevima usta,
i sad život više nije vinograd,
nego ulica sablasna, pusta,
niz koju se spuštaju
lažni proroci,
sujeta,
gubici,
i tu si povukla crtu
jer tebi trebaju svici
koji će da te vode kroz noć dok svi drugi spavaju,
umorila si se, Marija,
ali ne daš da te običnim
kažnjavaju.

Aleksandra Vujisić