Tihe sreće

grad nisam ja i on nije moj
on je za mene
sve ono što sam u njemu vidjela

početkom tjedna je poznanik
kojeg se sjetim svaki put
kada pada kiša
pomislit ću kako se oko toga
nikada nećemo slagati
jer mi simpatičnošću jedino odiše
nečija ljubav prema kiši
nikako ona sama

prema sredini tjedna grad se farba
u jednog narančastog ljiljana
i dvije ruže bilo koje boje
cvijeće je svježe
i popravit će nekome dan

krajem tjedna pretvaramo se
i grad i ja zajedno
u prigušena svjetla
toplinu dnevnog boravka
i prolazne ali zaista ugodne razgovore

ponovo organiziram stihove
prema danima u tjednu
prema tuđim šablonama
djelomično

puno manje stvari se promijenilo
ovdje gdje sam sad
nego što sam očekivala da hoće
ali dobro je
i ja sam više manje ista

samo što sada
ovo mjesto u posljednjem satu tjedna
od 11 do 12 navečer
umjesto panike
nosi miris kantariona
treptajuća svjetla
i dojam koji je ostao
od zalaska sunca te nedjelje

sutra možda bude oblačno
pa se isto tako možda
ponovo sjetim onih
koji vole kišu.

​Iva Zadro