Stope u pepelu

Kuda si pošao slijepom sudbom vođen
čemu se nadaš o bezvidi čovječe,
zašto ostavljaš dom u kojem si rođen
zar iznova želiš život da počneš.

Kakva te vizija na taj put vodi
proviđenje sveto ili te progoni đavo
zar ne znaš niko se još dvaput ne rodi
nema boljeg uzglavlja od praga na koji si pao.

Znaš li na koju si se stranu zaputio
ko će te tamo sresti, što te čeka
ostavio si ognjište, plamen se ugasio
da stara majka za tobom zaleleka.

Ostaše njive neuzorane hleb pod sačem,
stari orah pred kućom šumi tugovanku,
vunene čarape, pulover koji ti sestra zače
samo usamljeni vuk zavija na proplanku.

Još samo otisak stope u hladnom pepelu
na tebe sjeća kao da te nijemo čeka
gasi se kao svijeća dogorela život u selu,
a tebe nema da se vratiš iz daleka.

Radojka Mugoša Petrić