Pismo

Dođe mi da ti napišem
jedno pismo,
mastilom na škripavoj hartiji -
da ostavi taj prolapsični preskok
moga srca,
trag života i smrti u rukopisu,
po kome ćeš znati
da to mogu biti jedino ja:

pismo
napisano jedne baš ovakve, 
decembarske noći,
kao i onog decembra 
kad smo između dvije vinske čaše,
dvije ruke 
i dva oka
slavili 
Rilkeov rođendan
i moj imendan,

pismo
u kojem možda neće biti 
ni mirisa ruže ni lipe
ni sjećanja na jun
ni stihova slavnih pjesnika
ni traga karmina
ni kapi parfema ili suza
ni svega onoga 
što bi svako ljubavno pismo 
po svojoj prirodi sadržavalo,

ali bi ti svakako - poput špijuna 
ubačenog da se kameleonski stopi
u redove urokljivih očiju -
strpljivo i potanko ispričalo
o svim poganim jezicima
što ti zmijski palacaju iza leđa,
dok ti pred očima čvrsto stežu ruku,
pravednom desnicom
prethodno pilatski opranom od grijeha;

ispričalo bi ti o noževima 
koje danju oštre za papir,
sir 
i kolače,
a noću za tvoju glavu;

kazalo bi ti i kako sve što vidiš
nije ono što si vidio,
i sve što čuješ
nije ono što si čuo

i ne vjeruj zori 
što se gizdava i zlatna rađa,
jer čovjeka na Suncu ni sopstvena senka
ne prati jednako,
već se predaj noći
i Luni čežnjivoj,
ona jedina zna
kakvim snom ko spava
i šta misli kad ne misli.

Dođe mi da ti napišem
jedno pismo,
u kome neće biti ni riječi
o ljubavi,
o meni, 
o tebi, 
o nama,

ali koje će ti reći
da ona koja je ostala,
kad su svi otišli
i voljela, 
kad su svi mrzili, 
da ona koja još uvijek piše 
mastilom na škripavoj hartiji -
da ostavi taj prolapsični preskok
srca,
trag života i smrti u rukopisu,
mogu biti jedino ja.

Barbara Novaković