Tužne žene sliče na crno-bijele fotografije

Na usnama tužnih žena
proljeće izgleda
kao zalutali snjegovi
u pupoljcima tvrdoglavih magnolija.

Dok se april poigrava s neposlušnim uvojcima zime
vlakovi se približe ljudima,
pripitome daljinu,
zarobe je u tračnice.
U aprilu otope se zadnji snjegovi
s vrhova prstiju
U aprilu zablude se nejasno vide.

Tužne žene 
sliče na vagone aprilskih vlakova,
na crno bijele fotografije 
iz zaboravljenog albuma na dnu prašnjave škrinje.
S ruba maja poprime oblik pocjepanih vaza umotanih u novine.
Podsjećaju na pokidane glave prezrelih ljubičica.

Tužne žene nisu inspiracija za ljubavne pjesme,
tek za poneki isprekidani stih zalutao izmedju dvije obale.

Tužne žene boluju od amnezije srušenih mostova,
obale su spojene  armaturom paučinastih iluzija.

Tužne žene poznaju algoritme prolaznosti.
Kada prođu svi aprili,
I vlakovi presjeku ravnicu,
Kada sjeverac otpuhne iluziju spojenih obala,
Tužne žene znaju,
mostovi se ionako poruše sami.

Ljiljana Leona Zovko