Oči boje neba

U snove te, mi smo mirno pali
čekajući dan i da bude jasno.
Podigli smo glavu, ali nismo znali,
pustili smo glas ne bijaše glasno.
Gdje da naša slika postoji i diše,
u koju rupu prste da zavuče?
Kako naša tijela skloniti od kiše,
natjerati danas da izgleda k'o juče-
postojati mirno dok nas neko čeka,
stajati u mjestu pod naletima vjetra,
još imati pogled kojim vlada sjeta;
sačuvati za sebe oči boje neba?

Đorđe Anđić