Noje (o djevojčici koja je postala potop)

Oko broda tvoga širim se ko tama,
I ljuljuškam valom sve od Boga što je,
Dok se oni spase, ja sam s tobom sama,
S tobom ali sama, sama a u dvoje. 

A nisam od vode ni od kišne kapi,
Što o meni kažu, ne čuj jer je varka,
I u mojoj srijedi duh za suncem vapi,
Na grudnu mi kost se navalila barka,

I pritiska puna uparenih bića
Rasparena moja oba plućna krila.
Ja sam samo privid ovoga prolića,
Nisam uvijek pljusak kao kazna bila.

Progovori sa mnom, čućeš mi u glasu 
Nagovijest čovjeka koji s neba lije,
Dok od mene bježiš k obećanom spasu 
Znaj, jedini potop kiša uvijek nije.

Milica Borovčanin