Misli

Vuku se nejakim hodom,
nijedna drugoj nalik nije.
U uglu lobanje, mokro od kiše,
pseto se moje od svijeta krije.

​Ne reži više, samo tiho drhti,
dok ga roj riječi ko obruč steže.
Ponekad bljesne oštra osveta,
ko kratka iskra što mrak presiječe.

​Psuju se ljudi, život i sudbina.
Priznajem, u meni svega se nađe,
al' mašta mi je crna, od tuge teža;
u rijeci suza – dijete bez lađe.

​Čeka da presuši i ova navala boli,
a nade je malo, stane pod nokat.
Dovoljno da se preživi još jedno zrno soli

Damjana Savčić