|
Uskoro će ponoć, a ja u svojoj tamnici.
Kiša se sliva u mlazevima. Tope se krovovi ko Dalijevi satovi, nestaju u svom crvenilu kao reke krvi koje spira blatnjava bujica. I pliva. Sve pliva. Plavokosi dečaci sa polutovorenim lobanjama, žene sa golim grudima i podrapanim odorama, uginuli pilići, klupka od vune što nekad bejahu zlatoovce. Gledam kroz prozor i razmišljam... Voda je došla tek do drugog sprata. Imam vremena da napišem pesmu dok se voda uspe do mene, da i ja plivam, da me voda nosi, da spere svu prljavštinu ovog sveta sa mene. Sve gorke reči, maske sa dva lica, laži i obmane. Sav duvan popušen sa ciljem da me sprži iznutra i odstrani rak ljudskog postojanja na zemlji. Sav alkohol popijen u nadi da će čamotinja i porok oko mene nestati zajedno sa zlim ljudima. Čekam potop...da me besna rekla odnese negde gde nema ljudi, zla i nemira. I dok huk vode postaje sve glasniji, stavljam tačku na svoje pisanje, na svoje bitisanje, na svoj život. Jedna sam, spremna sam da odem iz ovog sveta i vratim se tamo gde pripadam, tamo gde su mi zvezde u očima i gde moja luča svetli za neke bolje ljude... Jelena Sarić Cvetković
0 Comments
Your comment will be posted after it is approved.
Leave a Reply. |
Reč urednikaOvde smo zbog lepe poezije i svega plemenitog što ona nosi sa sobom. Archives
February 2026
Categories |