|
Jedan uplašen dečak u bolnici
čeka nekog, usamljen sedi. Tužan je mnogo, samo plače, nije mu dobro, stalno bledi. Treba mu neko da mu nešto da. Svi se čude neznaju šta. Jure, žure, pitaju, traže i vide da ništa ne pomaže. Dok se jednog dana nije pojavio neko, ko je sa ponosom njima reko: „Ne treba njemu ni vode, ni hleba. Znam ja vrlo dobro njemu krv treba“. Tog dečaka spasila je dragocena krv. Sada nije slab, nije više uplašen crv. Naučio je da se za svoj život bori. Zna da krv život znači i svima to zbori. David Milenković
0 Comments
Your comment will be posted after it is approved.
Leave a Reply. |
Reč urednikaOvde smo zbog lepe poezije i svega plemenitog što ona nosi sa sobom. Archives
April 2026
Categories |