|
Ništa nisam znala
O kući u kojoj sam živjela. Palila su se svjetla i Ti si me dugo, dugo Propitivala: -Gdje si bila ove noći? Čaše i Bokali koje si toliko Ispijala sa pogrešnim Ljudima, Pirovala! Devet godina krotila Sam raspusne ptice U svome krilu i Kosom vezala pruće. Jela iz tuđe ruke, A sve ispred svoje kuće. Ni hljeba Ni kamena Ni riječi Bar za prvi redak Sopstvene duše. Aleksandra Marilović
0 Comments
Kad drveće cvjeta
Ljudima na lice pada Noći veo. I sve što je Napolju potajice Klija, raste, diše I ne gleda desno-lijevo. U taj čas Prespavamo tajne. A na stolu pored Ostala je Šolja i Pjesniku duša Cijedi iz behara mlijeko. Samo vijeran pas Može da vidi Iznad Njegova tijela, Uz malu pomoć crkvenih Zvona, kako Izdiže se jutro ko Svadbeno ruho Upriličeno! Aleksandra Marilović Neko je otišao
Svojim poslom i Ostavio kuću Na povjerenje ženi. A nju, na povjerenje prozoru, Oknima udaljen pogled. Ruke su predate pod ključ. Još je toplo u postelji, Dok čeka Nekoga, ko je otišao Svojim poslom Ostavio kuću, Psa... I neće se vratiti. Aleksandra Marilović Tragaš za nemirnim zvijezdama
Na usne klešem stihove Tražeći da ih pročitaš Pokušavaš ukrotiti mutne noći Grom traži da haljinom obrišem žar I spalim tananu svilu Vjetar sebično nosi svevremenske riječi Napisane na kamenoj ploči I zatrpane sa pijeskom u satu Nesigurno koračaš po Mliječnom putu U tijesnim cipelama satkanim od sazviježđa Damjana Savčić Nijemi stihovi patnje
Stoje u izgorjelom grlu Čekaju da ih uzmu usta pogana I udave u zaboravu Ljuto zavijaju gromovi Izgubljeni tragači zvijezda Vrište u nemilosti mjesečevog srpa Uklete pjesme sijeku jezik U drhtaju grubog beskraja Damjana Savčić Izgubljena u oklopu teškom
Probija koru podivljala zvijezda Udara kao mladi grom Nekada me pusti na usne Izusti se poneka riječ Zaglavljena u nemilosti Siječe me tup srp Mjeseca Nezacjeljive posjekotine od žara Hladno mi Sunce u grlu stoji Rebro kleše po srči srca Nijeme stihove pjesnikinje Damjana Savčić Koliko si puta razbijen na komade?
Ko te to laže ko te vara i krade?! Ko otima vreme stani, uspori malo? Ko ti uzima radost sve do čega ti stalo? Zastave u boji nad glavom se vijore Sistem i država rade, sve da nas pokore, A ti glavu gore, otimaj se sa zveri mole naša deca, tvoji sinovi i kćeri Ti si dužan da braniš svoju crkvu i veru Decu da štitiš ne da prodaš za večeru, Zato ovome zveru, sad pokaži sve zube nek vide bre svi kako Srbi Boga ljube!, Kažu prastaj im brate,budi smeran i tih Ako tako misliš ti si jedan od njih, Protiv svih! ustaj, protiv koga se mora Ne poginji glavu, mi smo deo terora. Mrak je beo...TV radio,stanice Svi te lažu, zasto bežiš preko granice? sudske parnice, pa krediti, i zelenaši Izvršitelji,ljudožderi... znam da te plaši. Slamaju nam duh..dole revolucija! a ovamo raskoš elitna prostitucija.. Destrukcija.. odvija se u globalu stvar u svoje ruke pa podigni braću palu. nisi ti pas ustani, pregrizi lanac na svojoj si zemlji brate postao stranac! naše fabrike, inostrane investicije, Ko nas stiti ? nema suda ni policije. Kroz vekove Srbin,uvek je stradao dizao se ponosno i kada je padao, udarac zadao! dobio dignute glave Jer nas vodi duh našeg Svetoga Save! Stojim i plačem pred tvojom freskom ne damo naše ni zemaljsko ni Nebesko! Daj nam snagu bože, da se duše umnože nek vide sta je sila, kad se Srbi slože! Ova golgota samo tek životom se zove Svi te gaze,ruše nade, ruše ti snove, a oni plove, dok ti radiš za minimalac I Umireš lagano, živi kriminalac.. Živeo kriminal! Viču bela deca s ulice Navijači organizovani ,bratoubice, samoubice, gube trku večnog života budi hrabar, hajde kreni,ovo je sramota!!! Golgota! Olivera Marković Bole me tvoje suze,tvoja briga i strah,
Srećna da osetim tugu I tužna u isti mah... Pepeo i prah je telo,koje misli mogu da zdrobe Otmi se hladnoj tmini,ustani u ime Slobode! Po naličju Božjem sazdan,čovek zemljom prohoda, A onda zaboravi sve...i dušu olako proda, neko proda za novce neko pak zarad mira.. Pa ćuti i klima glavom dok bližnji mu smrt servira. A svima je Bog dao ličnost i slobodu zar bi se toga odreko i bacio sve niz vodu? Ustani opet ti kažem,i odbrani svoju čast nikom na zemlji ne daj nad tobom da ima vlast.. Ko ti obrisa lik? Ko ti to osmeh krade? Pljuni ga posred čela i sočno mu reci ,,gade,,! Odupri se strahu svome ,snaga u tebi drema, nemoj da živiš u mraku i kao da te nema.. Bori se! Olivera Marković Ima ljudi kod kojih je sve mnogo...
Mnogo vole,mnogo ljube, mnogo pate.. I nezgodni mnogo kad se zainate! Eee moj brate... Takvi drže svet još uvek živim.. zato ih i ne krivim, što se mnogo ljute.. Oni ćute, u nekoj zaspaloj senci i čekaju svoj trenutak.. Oni su kamen spoticanja,mali belutak.. na njih pada prašina kao na stare knjige... Svoje tuge i brige, nikom ne govore! Često i oni padnu i pogled obore.. Nekad popiju jednu,dve i tri... Lutajuće ptice,iz svetlosti lete ka tami baš zato što previše vole,tužno umiru sami. Do ponora sidju duboko i zatrepere u punom sjaju.. Svaki njihov početak,jednako je blizak i kraju. Krajnost njihov je dar i ujedno prokletstvo Oni smrtno vole i ubiju za neverstvo! Dva duha se bore,u tom umornom telu, natovareni brigom ne spavaju noć celu.. Dočekaju zoru belu, spremni za novi rat, Njih niko ne pita ni sestra,ni brat Kako si spav'o? Ludak kažu...svi rade a on bi se zavitlav'o.. Niko ne do zna kakva, borba u njemu se vodi Svi ga vuku za noge,a on sanja o slobodi! Olivera Marković |
Reč urednikaOvde smo zbog lepe poezije i svega plemenitog što ona nosi sa sobom. Archives
February 2026
Categories |
RSS Feed