|
ima neke pritajene daleke sjete
u zvuku sirene voza opkoljenog parom i iznenadnom trzaju polusnenih putnika na signal pištaljke mamurnog otpravnika dok na peronu čekaju put niz daleke pruge... u daljine... Milanka Ćorović
0 Comments
vodi me na Kubu
da plešemo po trgovima Havane... ulicama Santa Klare u sutonu ispod trošnih fasada da otplešemo u nepredvidljivi svijet... zavodiću te pod užarenim tropskim suncem u ritmu salse i baćata uz zvuke bubnja, trube i gitare igrom šarene haljine mokre od slane vode raspuštenom razbarušenom kosom i vrcavim pokretima mojih stopala zaraziću te optimizmom gipkim zamahom bokova dok nas opija Canchanchara uz taj koktel slavićemo život dok udišemo lokalne mudrosti i kubanski kliše - old tajmeri, tompusi, Če Gevara… zato vodi me na Kubu da otplešemo u sav taj nepredvidljivi svijet Milanka Ćorović da l' još uvijek
poezijom istražuješ sopstvo? krstare li površinom tvojih vodenih očiju refleksije tupih pogleda nepristojnih radoznalaca zagledanih nemoćnih da dokuče prostranstva u njima... zastaneš li kod male Pošte da udahneš miris zemlje mokre od kiše pored napuklog trotoara u ulici Borhesa... grliš li nostalgiju za moje recitale tog velikog pjesnika? uzalud mi klize zavodnički trikovi iz rukava... saplićem se o njima dok ispred klupe s tri zelene dotrajale daske jagodicama prstiju zamišljeno prelaziš preko cijele dužine desne obrve... znaj... još uvijek sakupljam novac za egzotično putovanje o kome budan sanjarim dok se lijeno vučem kući u poslijepodnevnim satima nakon dopunskog posla... i dalje me dočekuje napuklo staklo na prozoru sobe koje pamti oslon tvog revoltiranog krhkog bića... pohaban od stvarnosti u raskoraku zapalim cigaretu... po navici... oduvam dim u stranu da zaobiđe da ne uplovi da ne ogrebe tvoje vodene oči... Milanka Ćorović nespretno namještaš
tamno crvenu kravatu prošaranu bojama zalazećeg sunca koje se valovito uvijaju kroz škure stare kamene kuće izgubljenog ribarskog grada Old Bertie je tvoja filozofija odijevanja i dok šumovita noć tinja rumenim sjajem nečujno biva upletena u ribarske mreže opkoljene starim drvenim barkama zavodljivo nas opija ukus slatkastog vina pucketavog pod golicljivim nepcima strmoglavo uranjamo u bučan neodoljivi talas flerta pod maskama u prolazu te mame trošni krovovi i mračni uglovi a u mirisu raspršenog parfema po mojoj koži tvoj unutrašnji haos pretvara se u stih u brzopleto lucidnom maniru povlačim te za tamno crvenu kravatu (dekorativnu omču oko tvoga vrata) od nje pravim ukrasnu mašnu oko mog tankog gležnjaka poput zvuka nekih dalekih zanosnih španskih gitara vrhom usana priljubljenim na tvoje oštro uvo polusneno ti šapućem: - En Nochevieja todo està permitido... ( u novogodišnjoj noći sve je dozvoljeno) Milanka Ćorović sanjao sam te noćas…
u dugoj ljubičastoj haljini, kliziš ispod starog drvoreda na bulevaru… na bulevaru koji odiše mirisima sanjao sam te noćas mirisnu i divnu hodala si mirno, povremeno se okretala izazivajući me bljeskom prepoznatljivog osmjeha i bijelog bedra… i povremeno sam moj pogled stidno krio izazivajući tim činom i bljesak tvog osmjeha svaki put kad bi mi se nasmiješila, čuo bih zvuk razbijanja lanaca, onih koje sam sâm sebi nametnuo jer tvoja sloboda je zarazna i neodoljiva tvoje ruke su igrale naborima haljine koja pri svakom pokretu zamiriše na lavandu ili neku zamamnu biljku koja cvjeta samo u snovima… i kao da sam bio zarobljen u sopstvenom snu hodajući u njemu za tobom uvijek korak bliže da te dohvatim... ali nikad nisam to uspio da učinim... nisam bio dovoljno blizu ili dovoljno spreman i sve oko nas je bilo obasjano nijansama ljubičaste boje… sve do neba i do sjenki što plešu oko naših tijela… i dok sam ja na rubu stvarnosti i snova pokušavao da zadržim tvoje prisustvo ti si nestajala kao dim… kao magija, kao ta ljubičasta boja u daljinu migoljeći se kroz moje prste a, ja sam shvatio, suviše kasno da ljubav nije kontrola i gušenje tvog raskošnog razigranog duha i beskrajne slobode gušenje tebe, nije stvaranje nas! Milanka Ćorović Tražih te
ko zraku svjetlosti u tami života, al' izgubih nadu da ona postoji. Tražih te da treptajem oka pokreneš časovnik mog srca što stoji. Tražih te u ružičastim snovima zamirisanim lavandinim poljanama, u purpurnom kristalu amatista što rađa ljubav u mojim zorama. Tražih te, da žednim usnama ispiješ suze mog stradanja, i da njima zalivaš crvenu ružu na stazi našeg nadanja. I ne slutih da si moja sjenka od praiskona, da smo najljepše pričali ćuteći. Nađoh te, nenadano i ne sluteći da sam brišući prošlost u tebi pronašla vječnost, u spletu naših pogleda, dok smo slušali romor kiše, što spirala je zatomljenu bol nijemih krikova u nama. Nađoh te u spokojnoj molitvi na usnama dok rumeni od(bljesak) razliveni suton mira sluša, u nestvarnom dodiru naših ruku, u blagodati Božje promisli, u susretu srodnih duša. (Iz knjige „Geoda”) Slavojka Kokić O, učitelju,
Vrati mi klikere, U svakome Po jedan dečak živi I nisu oni krivi Što danas ne znam Dragan Lukić, Učitelju vrati mi klikere I za neznanje treba imati petlju i naći opravdanje, O, učitelju! Zar da se odgovori čarom igre mere? Dečji nemir zbori: -Vrati mi klikere! Biser su bleštavih školjki što sjaj displeja lome i lek su od boljki u svakome. Kad u prašnjavom zaru postanu smeđe-sivi u njihovom sudaru po jedan dečak živi. Igri na računaru više se ne divi zavoil igru staru i nisu oni krivi za snene računare i što više nisam sam, pitajte drugare što danas ne znam. (Iz knjige „Roša”, 2023, poezija za djecu) Slavojka Kokić I sada se sjećam tvoga zagrljaja,
Kojim si me grijala od studi Taj zagrljaj topli kao da nas spaja Noću me uspavljuje i u zoru budi I te ruke tvoje umorne od rada, Što ponjave teške danima su tkale Usamljena često sjetim se i sada Kako su me nježno milovati znale I na dušu riječi pale su mi ove Jer najdraža tebi ne mogu ih reći Pa mi kao šapat na usnama stoje U postelju meku kada krenem leći Kad utonu u san, ta tjeskoba nesta Što ne mogu misli sa tobom da dijelim Jer snovi su moji, naša draga mjesta Na koje se kao lastavica selim Riječi su moje, kao tiha rijeka Što koritom tvojim uvijek će teći A misli mi dođu ko zamjena neka Za sve što želim, a ne mogu ti reći Te me riječi tješe, kada duša strada Kada neće ništa za rukom da krene Uz te nježne misli vrati mi se nada Jer tad mi se čini da si ti kraj mene (Iz knjige „Dok čekam svitanja”, 2017) Slavojka Kokić Eh, kada bih
Čežnju svoju U tanku pređu isprela Triput bih zemlju omotala I triput do neba i nazad stigla. I nikad ne mrsi pređe Prelja što snovima prede Mjesec joj šterika vjerna Preslicu uz srce steže. I igra, igra vreteno Vrti se, vrti čigra Ljubav je prstouplitanje, Ljubav je najslađa igra Milena Mrkela Sad kada znam
Da gotovo je sve I da moje ptice ne stanuju više Pod strehom tvojom Jer, žena sam I slutim Da ne ogledaš se više u Očima mojim I da tvoj dan Nije više njihovim sjajem zanjihan, Tužim sumracima pustim I rosama ljetnim nevinim. Ja znam da prolazi i mijenja se sve Kao paperjasti oblaci Proljetnog, mlječnog neba A ipak, a ipak Htjela bih samo još jednom Prije snjegova Da ogrijem se Plamenom tvojih zjenica. Milena Mrkela Pred zimu
otvaram onaj mali pretinac duše gdje čuvam tebe, dječaka, tvoje oči velike i tople, kestena dva dozrela, ruke tvoje nježne , krila dva paperjasta, onda uhvatim sunce golim rukama, razlomim ga i razdijelim kao što majka mirisnu pogaču dijeli, krenem u noć i slušam kako za mnom musava djeca viču: Ova žena je dohvatila sunce! Milena Mrkela Moja majka se gasi
Kao svijeća pred zoru Otvaram prozor Pitam je boli li te što, majko Ona samo uzdahne, uzme malo zraka Kaže, ne boli me ništa Samo bih da dišem Meni ništa ne fali osim zraka Nešto mi u prsima gori Treba mi još malo zraka Da mi to što gori Što brže izgori Otvaram i drugi prozor, gledam u bijele vrhove Velebita , Burno je Moj prvi i njen zadnji udah Lebde nad nama Natkriljuju prozor moje majke I čekaju tren da uđu zagrljeni. Milena Mrkela Moj otac je sve svojim rukama stvorio,
odbio je raditi u poreznoj upravi jer nije imao srca seljacima po Ravnim Kotarima i Bukovici na ime dugova oduzimati telad i krave, a kakav krasan stan je dobio kolega koji je nasljedio njegovo radno mjesto, volio je zemlju u kojoj je živio uvijek je mislio da ima potrebitijih od njega i kao da primjećivao nije što sve odjednom imaju autoprijevoznici, mesari, skladištari, limari, krčmari, drugovi, gospoda, što su ih babe od buha otele jedva, I kao da nije znao da će im uvijek biti malo, znao je samo zasukati rukave i u zemlji i preko granice, mater je grintala da ne cjeni svoj rad i da ne zna pogoditi cijenu a on bi zidao i pjevušio Oj, Jelena, kćeri moja jedna, ne sluteći da će drugovi foteljaši koji su sve dobili, uskoro sve raščerupati, onim svojim finim kancelarijskim prstima i da on svoju unuku Jelenu nikada neće upoznati jer tako su odlučili oni koji su sve dobili i oni koji su se kleli, moj otac nikada ništa nije dobio i nikada se ni u šta nije kleo samo je pjevušio i radio a ja sam na njegovom odru kroz suze gledala samo u te njegove žuljevite ruke da ih nikada ne zaboravim Milena Mrkela Moja ulica se zove Južna
U Južnom Banatu U ulici Južnoj Moje južnjačko srce Sanja o suncu juga O buri juga, o vatri juga O južini juga Pa mi se svaki pogled na tu tablu I tu riječ Južna Nekako smili i ne znam zašto Nešto me oko srca kosne Pa kroz krvotok jurne A lavanda i smilje Zabole u nozdrvama Onda kažem sebi Ćuti,nema zime neće nikad biti gadne zime Za vječite putnike Prema jugu. Milena Mrkela Kćeri ratnih zločinaca
i profitera putuju po svijetu u cipelama od nečije izvrnute kože, s torbom punom para koju zaključavaju ključem nečijeg nekadašnjeg doma pa kad im i to dosadi onda postaju voditeljke, modeli,manekenke ili čak književnice. Mi naše kćeri ispratimo u šest ujutro na fakultete, u tvornice, bolnice, banke, institute, spremimo im sendvič u torbu, kupljenu kod Kineza, onda odemo na posao I na pauzi čitamo u novinama kako XY baš ima slatka nova usta ili nos, srčemo onu kavu, neko trepće od zavisti, neko naivno prevrće okicama, a nekome, poput mene, odavno se prevrnuo želudac i sve čekam da prođe, ovo što ne prolazi, pa da odem kod nečije kćeri doktorice, kojoj je mama spremila sendvič u kinesku torbu, možda će me razumjeti I nekako ga odvrnuti a možda će me poslati na testiranje i ispitivanje u nekakav Medic jer je pomenuta XY u međuvremenu postala vlasnica najmodernije bolnice u kojoj se sve završi odmah a i njena apoteka je preko puta tako da nema brige samo da prođe ovo što ne prolazi a ono što kod mene nikada neće proći ne vrijedi nigdje ni spominjati osim, evo, u pjesmi. Milena Mrkela Ja sam arpadžik žena
Arpadžik žena sa greškom Rasađivalo me i presađivalo Po brdima i dolinama Po selima i po gradovima A kad će i kud će još Ne znamo A meni nikako da ,umjesto glave, Izraste glavica luka Možda je do sjemena Možda do đubrenja ili do rastojanja Možda zbog zlog srca presađivača Možda zato što nikada nisam željela biti Džirlo djevojka Ne znam Ja sam arpadžik žena Arpadžik žena sa greškom. Milena Mrkela Na tronošcu kraj prozora
starica sedi i prati tanak snop svetlosti. Gleda u daljinu kao da hvata tajnu u letu. Čvrsto se drži za runo sećanja i motri na razvejanu senku u sutonu, koja se vijori kao marama u davnom oru. A duboko, još, kao plamen sveće u njoj trepeai osmeh mlade pastirice, koja prstima hvata srmu u potoku i gasi žeđ mladalačku. I bi zvuk, bi reč, bi grč, bi žena. Sada sedi pored stola, na kome je suv komad hleba. I marama i bore i ruka i hleb, liče na sliku flamanskih majstora, a nije, bliska mi je. Osećam, da još želi da uplete prste u prozirnu grivu dana dok tišina guta veče. Ujutru će znana kakofonija jutarnjih zvukova, ptica, jaganjaca i zvončića, laveža pasa i škripe stajskih vrata. Pod naborane kapke zamaknu godine, ali vidim je, još zaviruje u zdenac milenijuma u kome se sve već desilo. Sunčica Radulović Pomilovao me tvoj pogled.
kao sa loze kap po obrazu. A razgovarali smo onako usput o vremenu, o cunamiju koji razara epohu, o tome kako hipnotiše glad... Onda o cvetovima deteline koji mirišu na slad, jer smo oboje usred jeseni mislili na proleće. Sa vetrom koji nosi lišće utekoh iz te slike i uvukoh se u svoj šal, da iz njega ne iskliznu neke poznate reči, iz straha da su potrošene i da su kao miris iščilile iz bočice. Sunčica Radulović Mislila sam da je vetar,
a to si ti protrčao u žurbi, ne osvrćući se. Prepoznala sam te po dragoj košulji sa koje je odletelo pola galebova. Nosio si pod miškom u rolnu smotano parče neba, nekog meni nepoznatog, a usput podigao oblak lišća, koje još vadim iz kose, mada sam se probudila... Sunčica Radulović Kao okrunjen klip –
prazno selo. Tišina vreba utvare. Mrak, nezasita neman, guta utihle kućerke, tužne, pogurene, jalove… Iako ima vrata, nema gde da se uđe. Kuća je sada kao napuštena žena, zemlja bez semena koju korov guta. Sunčica Radulović Istrčala sam po kiši da te poljubim
kao Barbara pesnika koji je doziva, zaljubljen u njeno ime, u kome se najlepše sudaraju suglasnici. Ali, na ulici me, kao što biva u snovima, iznenadi zvuk mobilnog telefona i više nisam bila u kišnom Brestu. Neki sivi Novi Sad je decibelima zaglušio reči. Led je umesto kapi odzvanjao u olucima, a u mokrom izlogu umesto svog izraza, ugledala sam neki nalik onom Munkovom. I odjednom ostah na ulici onako naga, kao ona prva žena na svetu, koja treba da na sebe primi sav greh dok pruža jedino što ima – jabuku. Grad je već beše zagrizao i crv greha je izašao, a ona se iz sočnog ploda pretvorila u grumen kojim ću biti kamenovana. U nebu se oluja stišavala i kao posle iste one spasovdanske kiše, obasjao me iz oblaka osmeh pesnika što, poput gorskog potoka pripoveda o nebeskoj ljubavi i dade mi novu snagu da zakoračim ponovo prema tvom Brestu. Sunčica Radulović Opet jutro Niko nije zvao Sve je mirno Opet jutro Čujem i koračaš I trudiš se Da zatvoriš oči Vratiš film Trudiš se da se setiš Opet jutro Niko nije zvao Sve je mirno Čujem i koračaš Zatvoris oci Vraćaš film Tu je devojka, tu su prijatelji Tu su prijatelji Trudiš se da setiš Tijana Drobac, vokal Virvela Tijana u izvođenju peva ovu pesmu sa svojim bendom Virvel Smejem se pretnjama.
I meti na čelu što sam primio u nasledstvo. Ne bole me grafiti preko kojih mi sve srpsko, živo i mrtvo, razapinju, na ulazu u selo. Smrti se smejem dok pšenicu sejem. Erićevski prkosno. Ludački smelo. Ne boli ni to što otkad znam za sebe nije bajno. Ništa to ne boli. Boli me osećaj da želim da odem trajno. Jovan Zafirović U autobusu koji saobraća
od Kosovske Kamenice do Prištine trojica Srba, resto Albanci. Prolazeći pored Gračanice, dok su se krstila dvojica, ja treći gledao sam u bodljikavu žicu i postavljao pitanje Gospodu. Da li to što se krste pokazuje njihovu veru ili slobodu? Jovan Zafirović Neka vojnici umesto glava, skidaju zvezde sa neba.
Ako dođe do rata. Jer, lakše će biti mojoj sestri da pali sveće za svetlost, nego za brata. Jovan Zafirović |
Reč urednikaOvde smo zbog lepe poezije i svega plemenitog što ona nosi sa sobom. Archives
August 2025
Categories |
RSS Feed