|
0 Comments
Ovo su moje ruke.
Ono je mjesec. Ovo je mokar jastuk. Ono je vjetar. Ovo su isušene usne. Ono je sol. Ovo je nebo pred kišu. Ono je mladost. Ovo su ljudi koji su me zavoljeli. Ono su ljudi koji me nisu zavoljeli. Ovo je nada. Ono je mašta. Ovo su nestajuće daljine nekadašnje blizine. Ono je Nebo i svi moji koji paze na mene s oblaka. Ovo su moje misli smućene u vodi što teče. A gdje sam JA? Divna Lončar Prodali bi sve, baš sve.
I ugled i dušu da se ljubav osjeća baš dobro dok izlazi iz njihovih usta. Tragični kopači zlata našeg vremena zaljubljeni u ljubav. Traže to Sjeme diljem svijeta da oboje život prozirnih boja. Tragači za smislom i gutači žudnje potplaćuju svjetske uhode da im dojave prve vijesti o pronalasku Sjemena. Prepolovljeni u vremenu bacaju pohlepne poglede u sutra tragajući za ciljem. Slijede ljubav koja vrijednost hazarderski odbacuje. Tužni klaunovi ovog svijeta. Trčeći za ljubavlju, u nekom paralelnom svijetu udaljuju se od nje. Slijepljeni željom ukopani na jednome mjestu. Kao u snu... Tužni junaci našeg doba. Divna Lončar Traži se ono što je bilo. Onaj sretni dan nov preporođen iskustvom praznih noći i zvijezda pod težinom neba. Traži se onaj sretni sat mirisnog puhanja svijeća. Traži se toplina i muzika. Ili samo čežnja... Zvuk njhanja i miris špage ljuljačke, tavana i prašine. Ili podrum i jabuke. Rijeka i mulj. Bilo što. Traži se... Divna Lončar Od sebe,od svega
od gomile,gužve od previsokog brega i slutnje, snova sa ispunjenjem i bez njega, od greške i hodanja peške. Beg od stege, ograničenja i prekoračenja, tišine i slutnje. Od greha i previše smeha ali i tuge, od svega. Od sebe, naslućenja, oduševljenja i omamljenja od laži i obezglavljenja. Vesna Vilovački Ti si vetar za koji
uhvatila sam se nežno, ja vila čije astralno telo napustilo je čauru sopstvenog zatvora, lebdim, posmatrajući se nekim tuđim očima. Izdišem smog pokupljen sa puteva a težina ispod opet sam ja. Vesna Vilovački Čini mi se da hoću
od sopstvenog života da bežim, neprilagođena me zovu. Ja počinjem da režim na usud, grizem za sunčanim danom, obasjana svetlom plenim glavnom rolom al u pogrešnom filmu. Vrteći se kružnom putanjom naizmenična igra mraka i svetla greška je puna boli i jada. Neprilagođena me zovu kad za suštinama tragam pokušavajući da obuzdam buntovnu prirodu svoju. Vesna Vilovački Mi smo nas sačuvali za kasnije,
za neko buduće vreme u kome sve će biti jasnije - i zašto smo neke ljude voleli i zašto smo nekim putevima išli i zašto se nismo preboleli ni nekoliko života posle. Biće to vreme i biće to univerzum potpuno drugačiji od ovog koji znamo - ti ćeš se možda roditi kao žena a ja kao muškarac; nosićemo druga lica i imena ali oči će nam se prepoznati… Mi smo nas sačuvali za kasnije, za neki budući život - i ma koliko ih bude i šta god mi u njima budemo, ja znam da ćemo se naći; uz malo sreće ćemo se i snaći onako kako u ovom nismo umeli. Sanja Petrović Sačekaj tren, zar ne vidiš,
šta iza sebe ostavljaš? Malih milion snova koje smo sanjali budni te je noći zaspalo… Drmam ih, vrištim iz petnih žila, da ih nekako probudim, a oni kao ogluveli… Zar ih ne sanjaš više? Kakvi su to snovi bili… Zar nije ti žao da propadnu? Osvrni se, zar te ne zanima šta smo sve mogli, a nismo jer nam je hrabrosti zafalilo? Sapleli smo se i po prvi put nismo smogli snage da ustanemo. Sećaš li se? Neke tvrđave niko nikad ne uspe da sruši. Zar naša da se sravni sa zemljom, a toliko smo se za nju borili? Uspori hod, zar ne čuješ da sve moje pesme plaču za tobom? Sve tužne pesme sveta ništa su, naspram tuge koju osećam dok ti govorim da ću biti dobro. Drhte mi ruke dok te puštam ubeđivajući sebe da je najbolje tako, a dobro znam da nije ni za mene ni za tebe. Da je dobro, i mi bismo sada bili dobro. A nismo dobro, ljubavi… Zar si preko noći zaboravio? Rekli smo da nema odustajanja. Ne od tebe. Ne od mene. Ne od nas… Šta nas je to do ovde dovelo? Zažmuri, zar ne osećaš? Jednu si dušu stavio u džep i poneo je sa sobom, a zar se bez duše živeti može? Veruj u nas, samo još malo… Ova je ljubav toliko zaslužila. I na onoj kući kojom se dečiji smeh ori i lavež pasa odzvanja dvorištem, vrata su još uvek otvorena… Zar tako malo vredi sve što smo bili i što smo mogli biti? Zar ništa ti ne znače prazne ruke, a zagrljaj nas je lečio? I prozirne, opustošene mi oči koje su jednom bile zvezdano nebo nad Dunavom… Sanja Petrović Besneće u tebi oluje,
goreće vatre i šibaće vetrovi, vulkani će eksplodirati, vejaće strašni snegovi i zemljotresi će ti po duši divljati, jednom kad rešiš da odeš od onog’ od čega ne želiš da odeš da bi konačno došao tamo gde je davno trebalo da dođeš… Nazad, sebi - jer tako te dugo nije bilo. … Oluje će se stišati, vatre se ugasiti i vetrovi smiriti, zaspaće vulkani, snegovi će prestati i Zemlja će konačno stati u mestu - jednom kad se opet pronađeš. Shvatićeš; sve prirodne katastrofe sveta kad se spoje i dalje nisu ništa naspram pustoši koju ostavlja nemanje sebe u sopstvenom životu. … Iako ispravne, neke najbolje odluke ponekad su tako prokleto teške… Znaš kako sam to saznala? Gledala sam sebe kako odlazim i ljude koji ne mrdaju prstom da me zadrže, znajući da bih ja za njih pomerila i planine. … Ja ne znam koliko je vremena potrebno da u duši ponovo zavlada mir kad odlazeći sa sobom poneseš toliko nemira, ali jedno znam - voleti nekoga toliko jako da bi za njega pomerio planine, mora da je nadljudski - gledaj na to kao na dar, a ne kao na kaznu što te istom jačinom nisu voleli; nisu umeli. Ipak, samo su ljudi. Sanja Petrović Sva mora i svi okeani
i ceo jedan nebeski svod - pronašli su dom u tvom oku. Pod kapcima ti spavaju sva sazvežda i sve galaksije i sve te beskanočasti pored tvojih se očiju tako sićušnim čine… U malenoj ti duši nevinost živi, u toj čistoj duši što za zlo još ni ne zna; a na dlanovima, Sunce moje, moje ti blesavo srce kuca što dadoh ti ga čim sam čula da negde u meni postojiš… I nemaš čega da se bojiš - možda ti ne mogu obećati mnogo, ali jedno sigurno mogu; dok me ima, ti ćeš biti najvoljeniji dečak na svetu. U svim morima i svim okeanima i ispod celog jednog nebeskog svoda… U svim sazvežđima i galaksijama i svim tim beskonačnostima ti ćeš zauvek biti ono nešto samo moje. Sanja Petrović Nekog dvadeset šestog neke tamo godine,
sa nekim novim prolećem, i ti ćeš mi opet doći - i neko će davno proleće, pomalo šašavo i naivno, ponovo oživeti… Nemoj govoriti mnogo, samo mi pruži ruku - priznaću ti tada da svaki dan je bez tebe bio… Samo životarenje u prazno. Ako budeš dolazio, sa sobom ponesi onog starog sebe da blesavo mi srce opet zaigra pred tvojim pogledom… Dođi praznih ruku - ostavi prostora da u njih utonem i svaki dodir prepoznam iz nekih naših davnih dana… Obraz mi rukom pomiluj, a ja ću ti prstima proći kroz kosu i to će značiti … Da to smo ponovo mi. Onakvi kakvi smo se zavoleli. Pričaću ti tada kako si mi nedostajao svaki put kad je grmelo - pa sam se onda onako dečije ljutila na tebe što nisi tu - pričaću ti kako sam zaboravila da se smejem i kako je devojčica u meni umirala od straha kad pomisli da nikada više nećeš doći. Smejaćemo se, kako smo jednom bili dovoljno ludi da dozvolimo da se izgubimo. Ako mi jednom dođeš, stavi u osmeh sva obećanja koja jednom davno nismo ispunili - budi najlepši dok pališ cigaretu i sve snove koje smo sanjali strpaj u desni džep… Da ih konačno dosanjamo. Pogledaj me onako ispod obrva i ponosno se nasmej dok ti pričam kako je život bez tebe na sve osim na život ličio - nasmej se jer znaš da ovog će nam puta uspeti. Ako mi budeš dolazio, nekog dvadeset šestog neke tamo godine, ne spominji zašto te tako dugo nije bilo - pusti me da na tvom ramenu isplačem svo to prokleto vreme koje je prošlo bez nas i da te zagrlim za sve one dane u kojima mi je bio potreban tvoj zagrljaj, a ruke mi ostale prazne. Pusti da te se nagledam, da tvoj miris ponovo osetim i blizinu tvog tela - ako mi ikada budeš dolazio, dođi da uverimo svet da još uvek važi ono staro - treća sreća. Sanja Petrović Po rođenju dobijamo kožu i meso
Mozak operacije, i hladne obloge Naše male doušnike, sa pijace goblina Uzeo mi je sav prostor Stajala sam Legala sam jedino kada me dozove Reagovala sam samo na njegovo ubrzanje Gladna njegovog prezimena Ljubavne ugrize nosila kao tetovaže Što bliže toplini Sa činčilom u kragni Otok na nozi Iz noktiju vireše kosti Kao jastučici za igle, ispunjeni prašinom i peskom Nebo koje para dimnjak fabrike u kojoj se proizvode nevidljive aure Desila se gasovita nakaza, slična Nemcima bez otisaka prstiju Dnevna štampa od listova duvana Puna pepeljara pepela od paukova I još puno sitnih detalja u krupnom kadru Seansa autoprezirom... sa sobom pod kožom Kriva je krv Šteta što nismo obilazili ovaj grad, dok je još bio živ Vesna Todorovska Bogorodice ,
Smiri mi um Da jasno čujem tvoje tiho srce koje beskrajno voli Nauči me da rađam dela za večnost I strpljivo tkam neprekidni vez ljubavi u kojem se dvoje u Jedno sabira A , iz Dva rađa Tri Neka velika ljubav tvoja bude ogrtač onih koje volim A suze iz patnje i bola prolivene neka, po milosti Tvojoj, celivaju rane što ih zadaše ruke pomračene tamom Uputi me da služenje svoje prihvatim u smirenoj poslušnosti Njemu Bogorodice, Zagrli me tajnom ljubavi večne Aleksandra Barbieri U tišini mog bića
tvoje ime se šapuće kao jecaj što uvek ostane u srcu koje nije smelo Ponekad te sanjam kao senku koja se povuče pre nego li dotakne dan kao ono što nikad nije bilo U očima te tražim ali tvoje svetlo je izbledelo u magli, u tihom rastanku koji je nestao kao san pred zoru U vetru te osećam kao miris neostvarenih snova Tvoj dah u tišini - moj svet u snu Aleksandra Barbieri Da blješti u sjaju
I mojim rukama u pokušaju Da je otmem Od tog prostranstva tame Iz koga ona Jeste A svetlo tvori Najblistavije zvezde Rajske Tvari Izbegla iz iskrivljenja nečistog uma Nekih Koji tamu u tami vide Stazom kojom korača Ljubav čisti joj put Duša koja sneva Neke predele divne/davne Zatočena u predelima gde ni kapi vode nema Izvoru se svom nepresušnom vraća Da napoji one žedne istine Raja Aleksandr Barbieri Bežimo od praska vremena
Skrivamo se u mračnim ulicama gradova bez duše Na nekim osvetljenim ćoškovima Katkad se provuku senke Tek kao bledi dokaz našeg postojanja Vozila više ne zastaju pred nama Nevidljivi smo Crveno svetlo koje gori na semaforu Mi smo tek davno odsanjan san koji bledi na sunčevoj svetlosti Aleksandra Barbieri Udahnjuješ mi život i snagu
u najnemilijim trenucima mog postojanja Miluješ i vidaš najbolnija mesta moja duše Blagošću otkrivaš delove mene koje sramom na najtamnijim mestima skrivam Stavljaš me u kolevku satkanu od bezbrižnosti da u njoj zasanjam sigurna Aleksandra Barbieri Novi svetovi se čuju pre nego što puste miris
Poželjno je da slike prate reči Slučajni prolaznik - pesnik se očešao o moje rame i duboko izvinuo Ličio mi je na pisca tabloida iz Nju Jorka čija mansarda gleda na Hadson U luksuz se računa višak prostora Kazna za brzu vožnju je bila veca od njegovog honorara Nije mi bio ljubav, nego ubica samoce Nisam mu odnela ništa sem riđih pramenova i očiju vecih od kolača Skinuo mi je misli pre nego što se namestio dan Haljina mi je pala sama Ja ispod njegovog lakta, u ulozi stolnjaka... Osetili smo se Probudila sam se nasukana na njegov krevet Voleo je da istražuje moju ženstvenost Ali nije želeo da piše o dobu naših čula Umetnost ovog veka je da se nevažne stvari plasiraju kao veoma važne Gledamo kroz prozore tuđih domova dok vreme stoji Novi svetovi se čuju pre nego što pustite miris Poželjno je da slike prate reči U kontejneru ima više života nego u soliteru Pomislila sam da cu možda biti usamljena, pa sam spremila kakao Najviše prija da se pijucka dok gordost raspada ličnost Ne znam šta su pilule radile u kupatilu prošle noci Iz mene izvire poezija post - iluzije Vesna Todorovska Ide mi se u Čikago. Želim da kupim ulje na platnu "Ukroćena divljina" Fon Vulfa.
Ako je propao teatar, ne mora i galerija. Umetnost mi treba, da odložim obaveze od prljavštine Da biram ono što ne moram Da se usudim da više udahnem od onoga što izdahnem Da ne dugujem za vazduh Posle ću pisati o tome kako se obala sušila kao posteljina, pred mojim očima Moja je kasa kao prošlost predaka, ispunjena gubicima A stalno pišem, bez obzira što bi istinu trebali pisati samo pobednici Moji uzori nisu više na ekranu Želim kreativnu slobodu u svakom trenu Morate dovoljno da se udaljite da bi sagledali šta je važno Ratni filmovi privlače veću pažnju... Ja mogu da prestanem da se izležavam na bombi, dok sanjarim kako sam kupila sliku Mogu da siđem sa bombe Ali, ne mogu da je demontiram u snu Vesna Todorovska Ponekad mi se čini da ljudi previše veruju svojim kucama
Cisterne betona i cigala nazivaju utočištem I one korpe od istegljenog gvožđa Evo prilike svima da se formira bezbroj mišljenja Bez obzira što ce ostati umetnički bezvredna Isterujem anđela iz grma... Tragovi u mrtvom snegu u zemlji mladih i smelih vukova Gde bih bila da nisam ovde? Da li bi čitala stare izreke Čiroki Indijanaca? Ili se borila za ljudska prava? U najavi je senovita vizija za nešto novo Čitaoci vole detaljne opise ukrštenog oprašivanja Bez panike, s trunkom histerije pucanj ka anđelu Muk vinčesterke... Moja crna ptica je kljucala zlatnike, i naručila dron radi zaštite Čisti ga nocu rosom. Potamniće ispraznost u završnoj sceni događaja Ne mogu uvek da pišem ono što želim Već samo opisujem ono što mi se nastani u glavi Evo, upravo sada, nove slike Kao da sanjam nove probleme Osećam ih po boji, kao što sam nekada one grudve... Svest to sada zove inžinjering Pokvarljivost u stomaku ce početi tek predveče da bljuje Vesna Todorovska Grmljavina vozila
haotične forme nesklad kuća odsustvo stila manjak bontona ojkačke krčme poneka uporna njiva šoping-mol pored straćara hotel do auto-otpada oglodani kostur fabrike radionica betonskih figura (lav, golub, konj, Snežana) novogradnja sa pogledom na svinjac socijalističke spavaonice na ledini kladionice pune veselih očajnika veliki izbor rasnih pasa lutalica (haski, čau-čau, akita) čete prosjaka u prevozu revnosni sektaši vrebaju neoprezne duše zimi zadah uglja leti zapah stajnjaka sa PKB-a povremeni vonj kanala zadimljeni kontejneri kamioni-cisterne za pražnjenje septičkih jama sveprisutni osmeh smeća pretrčavanje preko druma tavorenje na dnu tranzicijske kace. U jednom napuštenom dvorištu punom podzemnih voda celog leta skladno muzicira mešoviti žablji hor... Radiša Stanojević Šumski NJušim šljive, sušim gljive
džaram vatre, mrmljam mantre kad nahranim sisare potamanim žohare slušam trombon, sišem bombon nekad pričam sam sa sobom pevam Čaje fikarije smišljam neke smejurije Harmsa čitam i Gogolja pa prošetam preko polja malo dremnem uz zvuk džeza pekmez kusam bez opreza smejem se na neko brašno grickam kekse sve do kasno gucnem burbon zbog arome gazdujem ko svoj na svome seckam bagrem za potpalu sa glupošću zbijam šalu orezujem stabla mlada društvo biram odvajkada. Radiša Stanojević Šumski Dišem na proplanku
izgreban od trnja u suton svečani dok se javlja munja. Pomiren sa svetom bez buke i besa stojim na čistini usred kišnog plesa. Zlo spiraju kapi mrak me obavija možda zver postanem il' divlja kupina. Radiša Stanojević Šumski Čuvar ruševina u zabiti
prijatelj šuma mirisač bagremovog cveta sadilac mrompira zalivač zelene salate strugač drva ručnom testerom sakupljač kokošijih jaja sklanjač tudjeg djubreta večiti kradljivac voća fotograf bez aparata pesnik bez objavljene zbirke orijentalista koji nije obišao piramide autostoper koji nije stigao do Andaluzije planinar koji se nije popeo na Triglav meraklija koji nije probao courvoisier ljubitelj morskih plodova koji se teši svinjetinom duhovni tip koji ne voli organizovanu religioznost srećom, skroman sam dečak koji i dalje bezbrižno živi pored majke jedno je sigurno: kada sam u prolećnoj šumi nema nikog ko bi me ometao dok spokojno dišem. Radiša Stanojević Šumski |
Reč urednikaOvde smo zbog lepe poezije i svega plemenitog što ona nosi sa sobom. Archives
June 2026
Categories |