|
Bježeći od ljudi utonula stopa
skrivajući lice od bora vremena suze mozaik na koži sklopile dok ga tvoje oči ne rasturiše. Spontano te pustih u svoj život mane i strahove ti povjerila rane iz uspomena otrgla kopajući po površini sjećanja. Znao si sve sem jedne stvari da iz ponosa zagrljaj iskuješ, zadržiš mi korak kad krenem od tebe uzdom ljubavi bol ukrotiš. Nečija ćelija, moja je sloboda guši me, gužva, prizivam tišinu, poznati glasovi - krici u glavi, kako da pobjegnem od ljudske taštine. Radojka Mugoša Petrić
0 Comments
LJepša od nagorkinje vile
nepomična na odru ležaše pokrivena pokrovom od svile prekrštenih ruku ko da se moljaše. Bijelog lica poput morske pjene „Snežana“, pomislih, „iz bajke“ pa poljubih njene oči snene da oživim srce mrtve majke. Proljeće rano opija i mami prvi cvijet latice otvara, a ona mlada svenula u tami, ranu neprebola u duši mi stvara. Plačem, pištim i bolno jecam ona nijema ne čuje moj zov. Uzalud molim, anđele, sveca kao da je sa njom umro i moj Bog. I tad mi se učini kao na javi da mi na rame golub sleti, blaženim glasom svu me obavi: i Bogu trebaju anđeli sveti Radojka Mugoša Petrić Sama, zidovi otkucavaju vječnost
majčine suze okitile dvore, nijema usta priželjkuju čedo: „Prigrli me sine“, sjetno zbore. Koliko hladnih zima dušu studi? Umrlo sunce davno ne prži, kako zbiljom da se oglasi da ne napravi lom do srži. Rasulo se inje u kosi stare majke, bijeli se glava, ten od voska žući, zapali mi čedo svijeću za zdravlje, il me pusti da umrem venući. Ponoć kuca na vrata stare kuće ledena studen u dušu uđe umjesto lika drage majke čujem odzvanjaju stope tuđe. Radojka Mugoša Petrić Kćeri moja, karte ne lažu,
one o svemu pravo zbore takom, Boga sve će ti kažu i kad se dvoje mrzu i kad se vole. Vidim, ti nijesi naše vjere i koža ti je bledolika, al’ u tebi ima ciganske krvi od majke il oca, sva je prilika. Al’ jedan ciganin kovrdžave kose, očiju crnih kao od granita, usana mekih kao od rose, za tobom noćima svuda skita. A i ti njega voliš, vidim živo, pošla bi s njim po svijetu svuda, karte ne lažu (da ti nije krivo), za nje’g ćeš brzo i da se udaš. Bićeš jedna od naših skoro uz cigansku vatru i kotlove, rano da legneš, budiš se zorom, uz rasvit jutra i prve petlove. A kad Đurđevdan dođe, naše oro, s đerdanom cvjetnim od đurđevaka i okupana na izvoru zaigraš u kolo, zaviđe će ti cigančica svaka. Kćeri moja, mi smo ko leptiri koje vjetar po svijetu raznosi, nema mjesta da se na njemu smiriš, na svoju slobodu svi smo mi ponosni. Radojka Mugoša Petrić Kuda si pošao slijepom sudbom vođen
čemu se nadaš o bezvidi čovječe, zašto ostavljaš dom u kojem si rođen zar iznova želiš život da počneš. Kakva te vizija na taj put vodi proviđenje sveto ili te progoni đavo zar ne znaš niko se još dvaput ne rodi nema boljeg uzglavlja od praga na koji si pao. Znaš li na koju si se stranu zaputio ko će te tamo sresti, što te čeka ostavio si ognjište, plamen se ugasio da stara majka za tobom zaleleka. Ostaše njive neuzorane hleb pod sačem, stari orah pred kućom šumi tugovanku, vunene čarape, pulover koji ti sestra zače samo usamljeni vuk zavija na proplanku. Još samo otisak stope u hladnom pepelu na tebe sjeća kao da te nijemo čeka gasi se kao svijeća dogorela život u selu, a tebe nema da se vratiš iz daleka. Radojka Mugoša Petrić |
Reč urednikaOvde smo zbog lepe poezije i svega plemenitog što ona nosi sa sobom. Archives
June 2026
Categories |
RSS Feed