|
Jure me, jure vuci..
urlici, kurjaci, glasni zvuci i krici… u ovoj noći, što nije moja. Zveri raznog soja mi traže zvezdu padalicu, u nedrima skrivenu... opila ih njena toplota. Njena nedorečena, neopisiva krasota je izvor radosti i svakojakih slasti... A ja ginem za tu zvezdu do prvih jutarnjih sati, dok me od nemani ne skriju anđeoska krila. A kad nova tama dođe, slaće slatkorečive, prosjake, i đavole u belim odelima da za luč moje zvezde mole, dok žele da me vode skroz do dole, do pakla, da im služim. I dok mi iskre sjajne padalice čuvaju lice da ne poružni, a krikom mojim dozvani doleću svici i ptice da me vrate u visine, ja šaptaću snagom svom da za ovu lepotu ginem jer su u njoj skice i klice samoga života. Ja šaptaću snagom svom da za ovu lepotu ginem jer je u njoj Božije srce. Petra Grujin
0 Comments
Otkad te nema, spoznadoh sebe.
Onako, na prstima i polako, kao lopov kad se prikrada. Spoznadoh sebe plašljivo, a pomalo i s otporom, ne želeći da stradam. Slika tvoja, a moja, progonila me, k’o vojnik na straži, što mi ne da da snevam. Pa ne stigoh, čestito, od srca da pevam, radujem se, smejem, i verujem. Čega sam se bojala? Možda prikrivenog zla, prišivenog mi pod kožom? Možda kužnog znaka, što na čelu nosim? A sada, znaj, kosim, ovo naše zajedničko prokletstvo, psovke, značajne svađe, razmirice, kavge... jer izabrah sebe-jedinu na svetu. Ja sam slobodna- i po prvi put vidim sebe k’o pticu u letu, odsjaj sunca na pločniku, i rumeni cvet, izdanak, što s novom zorom opojno miriše, svežinom i mirom. Sve što je bilo-neka ti je prosto. Tvoje laži i iluzije sada su prošlost, a ja ću i dalje rasti, bez okova i divlje, kao nova Božija ideja, kao nove reke bujica, jer to je ono što jedino mogu. I što, s pravom, svojoj duši dugujem. Petra Grujin Jednoga vrućeg, tropskog dana,
na granama velikog stabla, malena se gusenica skrila. Skrila i svoj ponos mislima popila: “Ja sam nemoćna, u prirodi je tako. Istina je da me ubiti može svako, te ću sebi skrojiti skrovište, neprobojno i jako.” Od straha njenog, iz tela joj se izli sok gust i sladak, kao kod ribizli, te joj biće obavije sasvim. S urlicima glasnim, nagriza je kiselina. Niti sjajne, kao svila, tesan joj pokrov prave, dok joj vazduha ponestaje. Skiči i pišti gusenica: “Šta uradih sebi samoj? Od života me strah odvaja, Gospod me carstvu svom sad pripaja, dok me majka priroda međ’ crve stavlja. Nestadoše sve boje, otpadoše noge moje, od njih sto što ih nosam- osta ih najviše osam. Pustite me, pustite! Hoću da živim! Da se večito radujem! Ovaj bol je teška kazna! Vinula bih se i u visine, da ga lakše podnosim! Mala gusenica gurnu zidove svoje i probi ih rukama golim. I kad svojoj snazi poče da se divi, dok se, kao idolima, samoj sebi klanja, s treskom na zemlju, njen kavez pade. Gde pade, tu mala gusenica, najednom, veliki i beli leptir postade. Petra Grujin Na poslednjem slogu
prećutah ti ptice. A u grlu još čuvam krik olujnog dodira, kao nož, umotan u meko tkivo glasa. Slova su zapaljiva na bezdomnim stazama, naliv-pero, promuklo od metafora. Moja istina nema gnijezdo u koje spušta ptiće sudbine. Ponavljam u sebi Pavlovićev rekvijem… I mi ćemo nekome, jednom, biti putokaz. Vanja Parača Savremena utvrđenja kamenosti oživljavaju.
Teško te je čuvati u epruveti kontraktilnih ideala, dok trzaj sjećanja klima oblake na žici. Vjetar još uvijek spava. Biću nasušna tkanina po kojoj listaju rane, nemoćne kao isušena zvanja u akademiji nevinih ptica. Dan je napravio korak (u)naprijed. Nevidljivošću hranim mikropostojanja, tajne i očekivanja. Možda bi sve bilo drugačije, kad bi smisao dobio nepoznato ime. I kad bi život udahnuo nemir u vrijednosti karaktera. Vanja Parača Dok vlastiti osjet sastavljam
prema uputstvu razorene hemijske sinapse, izgubljen je cijeli jedan vijek Sakupljači misli melanholičnog oblika mira Izgubljena je paleta govora, pameti i lica Ipak, na svome je sve Vozovi doživljaja lutaju sporednim šinama aprila Strepnja i noć! Misleća zakrpa na božijoj kecelji Zar je lakše na vratima ostaviti stvarnost dok nemir utišava godine? Pa onda stići do zauvijek Oduvijek Vanja Parača Podijelićemo svijet po nervaturi hermetične misli,
znajući - krik dolazi na kraju. Samo na dan sjećanja, pišem da bi mi postojanje bilo produženo na kratko. Ponekad za tišinski jecaj, ponekad za vrtoglavi mir. Podijelićemo čovjeka po dijagonali nepresušnih tragediija, da pronađu dom u svim zonama vremena. Pa opet zavoljeti skicu melanholije kojom luta bezdomni putnik. Podijelićemo nemir na pola. Svako će uzeti okrajak straha kojim hodaju ptice amputiranih krila. Na kraju, svijet nosi istu boju i u ratu i u miru. Vanja Parača |
Reč urednikaOvde smo zbog lepe poezije i svega plemenitog što ona nosi sa sobom. Archives
March 2026
Categories |
RSS Feed