|
Zovnite me u Istru
da bosom nogom pomjeram prste po hrapavom teranu crvenom u odbljesku sunca. Vodite me na Unu da umijem lice i dušu u svježini života i tirkiznoj boji ljepšoj nego u Egiptu. Pitajte me za Neretvu gdje objegla kapljica vode okomito skače uvis na Stari Most da otisne dašak svježine. Posadite me na Tjentište da gledam između spomenika kako dan prolazi u tihom spokoju ćutanja. Vratite me na Sanu da mirno glogoćem ostatak života pecajući, da ništa ne upecam. Prošetajte me Kozarom da se napoji duša ljubavi majčine i ogrne šalom od borovih iglica. Montirajte me na Avalu gdje je vaskrsnuo toranj što bljeska noću dalekim svijetovima. Pošaljite me na Staru Planinu da žmirkam na livade što blago ukoso padaju prema smiraju noći. Divljim borovnicama umrljajte mi ruke na vrhu Kopaonika dok bacam pogled ka Kosovu i Metohiji. Umočite me cijelog u Boku Kotorsku kad nema turista pa more nježno šušti ispod tinte od neba. *** Gdje god sam bio, svuda sam poginuo pa sad živim u proputovanjima. Ognjen Vlačina
0 Comments
Stigao sam kasno popodne
već su neki gusti svici vladali gradom pirio je tanan, sitni vjetruš nejak da probije smoglje, nisam se odmah uputio na groblje. Stigao sam kasno popodne da pobjegnem iz novembarske tjeskobe što me kida i gnječi po grudima i još da se vidim srcu dragim ljudima. Stigao sam kasno popodne da uronim biće u poznatu smjesu magle i dima, privjesku naših jeseni i zima, k'o majci da se vraćam. Stigao sam kasno popodne da se bunim glasno i da kažem mirno i jasno: Ne dirajte mi prijedorske magle! Pašće neka krv, nevina. Osjećam. Stigao sam kasno popodne da istopim bagere što crne rudnike rovare po Bistrici i Bukovoj Kosi. Nek' sve đavo u majčinu nosi! Stigao sam kasno popodne i javno vam kažem suviše star da lažem: Ne dirajte mi prijedorske magle! Njima pomoć ne treba. Stigao sam kasno popodne u Potkozarje, ljutu ranu moju. Da proklinjem čestice crne rude što bi da sumporom truje moje ljude, moju vodu, zemlju, gljivu i šljivu. Ne dirajte mi prijedorske magle .. Ognjen Vlačina I kad umrem
Trzaću desnom nogom Iz kuka Da pospremim špicom loptu u mrežicu Nek’ se još jedared koprcne. I kad umrem bacaću šupljinu oka ka ekranu televizora da vidim šta je napravila „repka” nerealno se nadajući, nekom velikom uspehu. I kad umrem Igraće se naša igra Koju ni razni kokezani, Tvorze i UEFA mafija Nisu uspeli da sjebu. Kad se spusti zavesa I sve konačno umine Ostaće samo igra, lopta i veština Esencija ljubavi, Izmešani miris pokošene trave i smrdljivih čarapa, detinjstva i zrelosti. I kad umrem, igraćemo po nebeskim terenima, fer i viteški, Kako dolikuje samoj igri. Ognjen Vlačina Nož upireš u mene.
Koga želiš ozlijediti ili spasiti? Sebe ili mene? U tmini tvoga uma već se odavno ne vidi svjetlost. E, moj junače! Iako u biti ti nisi nikakav junak. Već samo bolesna duša koja se nije na vrijeme izliječila. I sada je tu preda mnom s nožem u ruci. Tvoja maničnost je obavila posao. I sada je kasno da se spasimo. Tvoje ruke su krvave, a ja sam izdahnula. Martina Vlahovć Tuga zvana sreća.
Bol zvana uspomena. Na krilima tvojih vjeđa opada u obliku suza. Erice Dravene, u crnini u kojoj jesi. Otopljeno krvlju i tugom ti je ponesi. I donesi je meni, a ja ću je zapisati. Ja kao svjedok tvojoj patnji i boli. Posvećena svima onima kojima je voljena osoba umrla Martina Vlahović Nikada nisam razumjela
zašto te ljudi mrze. Za mene si uvijek bila tako divna i lijepa. Za tebe nema povlaštenih niti podređenih. Ti si uvijek uzimala sve k sebi. Kada nastupiš nitko ti se ne suprotstavlja. Možda tek neki slabašni glasić se oglasi u nadi da će ga tvoja ruka izbjeći. Ali ne! Ti kada dođeš, dođeš. Nema povratka kada tvoja ruka dotakne. Kada napraviš taj sudbonosni dodir koji je određen još od našeg rođenja. Sva bol i nemir nestane. I sve što je nekada bilo važno postane nevažno. A naše tijelo se pretvori u ledenu skulpturu koja polagano nestaje sve dok ne ostane samo kostur nekadašnjeg živog bića. A naša duša je negdje daleko. Ali gdje? Ja to ne znam. Moje oči nisu vidjele taj svijet. I zato, jednog dana kada dođeš, i napraviš ono što je određeno još od našeg prvog uzdaha. Znaj, draga moja. Ja ti se neću opirati. Nego ću sa olakšanjem primiti tvoj dar. Lijek za rane i vječni mir. Nikada nisam razumjela zašto te ljudi mrze. Za mene si uvijek bila tako divna i lijepa. Martina Vlahović ako nekoga voliš ne idi kod njega
ali kod mene možeš mi se ne volimo baš toliko čuvaćemo distancu između nas i sve što uz to ne ide Slaviša Krstić ------------------------------------------ *zapisano na početku pandemije korona *iz zbirke "Samo to" koja uskoro izlazi iz štampe to što je donela
je ono što si poručio sada to treba pojesti Slaviša Krstić *iz zbirke "Samo to" koja uskoro izlazi iz štampe ja se ne igram
ja ne važim i neću da kažem pu za mene došla sam samo da kažem ćao bandero Slaviša Krstić ------------------------------------------------ *reči devojčice na ulici koja je gledala decu dok se igraju žmurke; nisu je zvali da se igra s njima zato što je mala *iz zbirke "Samo to" koja uskoro izlazi iz štampe Pomiješala sam ponovo emocije pripadanja i ne pripadanja još jednom se u ovoj godini ispočetka tražim ponovo preispitujući imam li ja zapravo neko svjedočenje o sebi o životu koji je bio prije i o onome koji se sa mnom rodio pa sam otišla na kraći put u staro mjesto i na kraći izlet do starog tavana u kući u kojoj je živjela, pamtila smijala se i plakala jedna desetljećima ekscentrična obitelj jedva sam otključala stara drvena vrata i pažljivo ušla unutra jer mi je vlažni drveni pod pomalo kvrcao pod nogama tu je sve isto kao i prije petnaest godina pa vjerojatno kao i prije trideset unutra je objektivno nered ali istovremeno nikad većem skladu nisam svjedočila stare vreće iz seoskog dućana kojem su odavno rešetke na vratima samo stoje tu s namjerom da ih jednom na tom mjestu pronađe netko tko je došao vidjeti baš takvo nešto predmet koji svjedoči o životu prije ovog Nešto prljavo bijelo i prašnjavo djeluje kao krletka za ptice pokušala sam se sjetiti kako su se zvale one papige koje su roditelji poklonili susjedima kad sam se rodila jer su se plašili da ne dobijem alergiju stara smeđa putna torba izgleda kao nešto što mi je otac nosio kad je prvi put otišao u veliki grad sad već nagađam prošlost Ručno rađeni tvrdi sapuni portreti i pejzaži stare termosice i predivno suđe sa zlatnim motivima dva ventilatora i sanjke kojih sam se uvijek bojala uskrsne korpice za jaja veliki drveni ormar s pokrivačima sve je nabacano i nejasno raspoređeno a opet sve pripada točno tu u potkrovlju samo ove kuće i uvjerena sam da nikada nigdje drugo neće otići a tek kožna jakna i nepoderive traperice iz neke prošle mladosti eno ih vise u kutu odmah iznad kauča zlatno smeđe boje jakna, traperice i kauč jednako dobro sa sobom nose priče s druženja psovke s kartanja i dimove dobrih i loših cigareta proliveno vino i stare rođendanske zabave. Iva Zadro grad nisam ja i on nije moj
on je za mene sve ono što sam u njemu vidjela početkom tjedna je poznanik kojeg se sjetim svaki put kada pada kiša pomislit ću kako se oko toga nikada nećemo slagati jer mi simpatičnošću jedino odiše nečija ljubav prema kiši nikako ona sama prema sredini tjedna grad se farba u jednog narančastog ljiljana i dvije ruže bilo koje boje cvijeće je svježe i popravit će nekome dan krajem tjedna pretvaramo se i grad i ja zajedno u prigušena svjetla toplinu dnevnog boravka i prolazne ali zaista ugodne razgovore ponovo organiziram stihove prema danima u tjednu prema tuđim šablonama djelomično puno manje stvari se promijenilo ovdje gdje sam sad nego što sam očekivala da hoće ali dobro je i ja sam više manje ista samo što sada ovo mjesto u posljednjem satu tjedna od 11 do 12 navečer umjesto panike nosi miris kantariona treptajuća svjetla i dojam koji je ostao od zalaska sunca te nedjelje sutra možda bude oblačno pa se isto tako možda ponovo sjetim onih koji vole kišu. Iva Zadro kad ne znam zbog čega
i jedino što dokazuje ljubav su rutine zbog kojih ti još uvijek pomažem kad ne mogu izgovoriti ljubav jer bih se gadila samoj sebi koliko lažem a već počinješ plakati vapeći za nekom riječi utjehe uzalud jer ja sam kamen blijed i nepomičan kad mi sve rijeke traumatičnog sjećanja istovremeno iz više smjerova struje kroz tijelo ostavljam čašu vode drhtavom rukom na stol i pokušavam sa sobom rasčistiti hoću li povraćati ili ne kad me uvjeravaš u vlastitu krivicu sad pa bez prava istu prebacuješ na drugoga kasnije pažljivo dozirajući izljeve nježnosti između optužbi pa se uhvatim za glavu računam i na kraju zbrajam svoj dug sebi nakon sve te pružene gadne i izopačeno rutinske ljubavi shvaćam kako želim prestati i postojati daleko sama i bez toga Ali samo sekundu nakon što sam makla ruke sa svoje glave shvaćam kako o tome zaista samo mogu sanjati To je sve čin ljubavi a mi moramo dokazivati ljubav nezdravo, rijetko i u bolesnim količinama Jer voljeti se mora. Iva Zadro cepa me,
mislim, cepam se, prenosim osećaje niz celu sebe, u grudima kao da mi svaki cvet vene, opada niz srce polako, latice mi golicaju grlo pa se i zakašljem, kroz zenice vidim sivu sliku dvoje ljudi, face su se zamutile i tonovi očiju se ne poklapaju kao da se boje sa platna ipak razlivaju, više nema crteža, sad su samo prazne reči koje sklapam. ne vidim više ona svetla da me spasu, ugasili su sejer za nas šanse više nema, možda nekad kad se sretnemo, ako... pogledaću te kao da te nikad nisam upoznala, kao da nisam naučila napamet tvoje otkucaje srca koji su se ređali za mene i za nas, naše cipele više neće da prolaze kroz iste krajeve koje smo zvali našim, više nema nas, a sada uživaj, dušo moja, radi i za mene, moja je sad stala... usreći je kao što si i mene, samo nemoj da je otcepiš iz srca, nadam se da sam ti i ja tu negde, kad je pogledaš, da vidiš te kestenjaste oči, koje si toliko voleo... trepavice koje soi gledao u punom sjaju, stablo koje je raslo uz naš život se prelomilo, slomilo je grane na kojima se gnezdio tvoj pogled, zaslepeo te je udarac tih oporih vizija sreće, možda uspeš da imaš ono što si izgradio pre nje, možda i postaviš uspomene po našem scenariju, filmu koji smo osmislili. neka svetla sijaju sada za vas, persone koje su se zamenile, nađi kaleidoskop u wenim zenicama, okreći ih u svojoj glavi i vidi lepe slike, ljubi joj usne i zamisli moju teksturu, slušaj ih kao da su boje ruža, zacrveni njene obraze svakim cvetom kojim je okitiš, izaberi lepe latice belih boja, seti se da si i mene voleo, svakim potezom si znao da me povratiš, podsećao si me da nije sve tako crno i sivo. Sofija Milisavljević Pokušavam da se sakrijem od kiše,
Mnogo je mračna i bolna, plašim je se. Želim da kažem da više nisam tu, da ne bih morala da je gledam. Želim da sanjam da više nisam tu, stvarno je čudna i siva, neprozirna, nekako neće da postane bleđa već samo crni... Rekoh sebi, možda ako duže posmatraš - promenićeš je... Poliva kiša sve više, rešila je da me potopi, priteže nešto, neki teret tuge u meni, zašto me sve gleda tako okrutno i drsko? Evo i oblak obrisa sunce, tama se ne vraća sama...uvek me nešto iz nje doziva... opet moju radost pokupi, sve što bi u meni niklo, uvenulo bi lako. Ko doziva ovu tamu da mi bude u srcu? Nije krivo, nije ludo, što mu sve to mrači put, svetli snovi, vidim ih malo, one slike divne boje, digoše mi se misli sve do zvezda. Ležim i gledam u strane sreće, želje mi lete ka nebu, mada mračnom, zvezde mi ne žele pomoći, sitni su moji snovi, ne smem ih pohvatati u reči, ne umem ih napisati, ukrotiti-ni jedna reč nije dovoljno dobra. Zašto je noć ovako teška, sve na svojim leđima nosim, oblaci pokrivaju čak i zvezde, ne mogu ih više nazreti, gledala sam u njih, kao nekad u tebe, oduševljena, nekako u strahu, al mi neko šalje kišu...suza, besa, želi da mi smrzne sreću, hladnoća mi prolazi kroz telo, jeza nezrelosti, možda su samo teške mladosti!?? Hoću da snove pretvorim u slike, koje ćeš možda i ti nekad videti crtala bih nas, crtala bih za nas, nadam se da kiša ne bi sprala i boje sa platna, da ih ne vidiš, al ja sam samo htela da me voliš, da idemo niz one ulice kojih više nema, da sedimo po klupama koje su nam tako značile. Joj, čudo moje, neostvareno, čuda sva moja, koja sam želela, sa tobom... Samo sam htela da te volim, ako vec ne umem sebe, al znam i zašto, dobro, zbogom, zbogom svete, zbogom nebo, zbogom svim lepim slikama koje sam ikada videla, oblaci se polako spuštaju ka meni, čitam sa svih znakova, kažu mi da odem, ali šta će biti sa druge strane... želim izgubiti svaki znak, svaku suzu koju bih pustila, želim izgubiti dane koje imam, i nemam, želim izbugiti svaki predeo koji bih videla, jer bi mi brzo i on preseo, Tama svetlosti Sofija Milisavljević kažu mi nek iznikne pesma,
iz sve te patnje i bola. kažu mi ne troši godine, kao one najlepše... mada, zar te postoje? život je sranje ko mitovi i bajke. i sve se sjaji dok ne otvoriš oči. kažu isto: "ne daj životu da te pućka ko cigaru. već se uhvati knjige, da ti saspe istinu." kažu, realnost nije ukras za dušu da je okitiš i nagradiš medaljom. sedneš spokojno u fotelju, gledaš tv, truješ mozak. borim se za sudbinе - sebe, drugih. borim se za sudbinu grešnih, trulih duša... čekaju taj voz spokojno i tiho. kažu, biće bolje sutra, jednom... bićeš slobodna da kažeš šta želiš, kad želiš... radićeš šta želiš, kad želiš... bori se. toliko prokletih dana, godina, sekundi, uzdaha. toliko nebitnih lica i suza. gubitka bitki i sreće. ginem svakim buđenjem zbog svoje umetnosti. samo da bi rekli, da i to je osoba kao i ona pre nje, što je sedela u jednoj fotelji, čitala neku knjigu, samo kako se beše zvala? Sofija Milisavljević 1.
Farovi jure krozmrak u glavi slomljene misli iza šoferšajbne tvoje senkeme prate kao obezglavljeno kuče dok nečiji prsti čupaju žbunje iza mene prolazim ispod tvog svetionika tražim crveno svetlo i pokidane venecijanere kroz gradsku šumu lokomotive jure pomahnitale u 5 ujutru kao da će zgaziti jedinu preostalu zvezdu pod nebom betonskih silosa jutarnje kosti se vuku kraj napuštenih stovarišta na stepenicama ispod Toplane večeraju osminu doručkuju poklopce jogurta na radnoj knjižici podeliti burek i 35 opljačkanih godina (sa ljudima koji kradu epitafe) 2. ostavljam flašu sa nekoliko gutljaja za promukle glasove iz otvorenih grobnica dobacuju i traže cigaretu dok polako uzbrdo vučem Palilulom svoj radni staž i jutarnje kosti... Goran Živković Da prodam 10 sati za hiljadu dinara hanzaplast prstima beskonačno perem kule od naprslih čaša jedna za drugom idiotske narudžbine klimaju glavom da služim maloletne slonove i bogove klimam glavom slomljenim vilicama koje ne skidaju osmeh trčimu nabavku s kesama za đubre trčim na trafiku da rasitnim 20 dinara kružim džogerom na pola sata polumaraton oko toaleta puštam vodu za kulturnim gostima nasmejan čistim govna i mokraću od fashion TV-a, do kanala septičke jame (WC šolja se davi od uložaka pilula i krvavih salveta) na leđima frižider, na stomaku sudomil glava digitron iregistrator odvaljene pločice propuštaju vodu dok brišem prazne izloge i police secam pune gajbe koka-kole, paučine i prašine udišem vlagu sa plejboj postera magacin širine pola metra zavejan smradom crkotine, mirisom brze hrane leđa na promaju, pluća na rasprodaju dok stružemkarmin i pepeo sa tacni vadim pikavce iz šoljica poliram srebrne piksle kremom za ruke 10 sati za hiljadu dinara (prodam crno ispod hanzaplasta) ćutim kao vrisak, gutam čašu vode s nevidljivim žiletima promešam bajati rashod i prašak protiv glavobolje (šefica konačno odlazi u nabavku) pogledam sigurnosnu kameru, vratim se u magacin pećinu navrnem par gutljaja, utišam eksploziju ispreman sam da naredna 4 sata grejem sokove guskama, donosim stolicu mrcinama puštam muziku volovima ispod ulepljenih plafona, novac me neće spasiti osedele dece, bronzanih telefona, maloletnih severina majmuna s krvavim pogledima na stolici bez šrafova, novac me neće spasiti da ostavim oči u kanalizaciji zube i pesnice u cementu zidova za rušenje i kao spomenik nepomično posmatram sitničarenje siguran život u komfornim grobovima maraton budnih noći i nemogućih dnevnica ispod masnih plafona glupo, nemo i produktivno zatvoren u senkama praznih flaša posmatram, tupost prolazi kao lojalnost dok prelistavam sve sutrašnje čitulje kuvam kafu ostavljenojženi menjam posekotinu plešem kao krvavi grejp u blenderu curim kao besnilo iz plinske boce između kafemata koji drhti i pene koja kaplje iz prazne točilice novac me neće spasiti da prodam još jedan plavi winston žuti camel ili slim sobranie i kao nedovršena cigareta, čekam da izgorim u ništavilu praznog pogleda stalnih gostiju tupost prolazi kao lojalnost sigurnosne kamere tapšu sudomil po leđima ostavljaju bakšiš umesto dnevnice zadrži kusur! novac me neće spasiti maratona budnih noći, nemogućih dnevnica slomljenih vilica koje ne skidaju osmeh Goran Živković Četvrtak je u ambulanti
pored Mašinske industrije bosonogi pacijenti prolaze od slivnika do slivnika kao ugašenisnimak, ulaze u hodnik čekaju da budu prozvani prozvani, čekaju da budu nepotrebni kao uputza terapiju laserom četvrtak je ponovo lažem sebe da sam ozdravio zovem, dolazim bosonog prolazim pored Stare Drine guram se, ulazim preko reda kradem tvoje smeđe oči poluotvorene grudi bordo karmin i kosu u talasima dok udaraš prvi pečat i produžavaš moju terapiju 12 kroz kašalj i tišinu izlazim nasmejan i cepam svoj topli obrok Mašinske industrije čekajući te u Staroj Drini… posle nje svako odlazi nasmejan sa svoje sahrane Goran Živković Biće kao što sam obećala
neću da plačem, neću da palim sveću dolaziću samo kad nemam s kim da pijem i 31.12. (pucaću u kalendar) tada ću obavezno dolaziti na tvoj grob jerznamkoliko si cepao taj datum mrzeo tu euforiju na plejbek u centru grada foto-aparate kojis blicemslikaju vatromet preostao od prošlog dočeka znam tad si bio najusamljeniji sa spuštenim venecijanerima na peronu u ćošku vagona/kafane sa grafitima, koprivama i ukradenim prozorima 31.12. popodne možda i u ponoć, dolaziću čistiću đubre tvojih pijanih prijatelja 31.12. urezaću: „Mnogi su te mrzeli i ja sam mrzela, jer si mi dvaput spasao život“ isad kad vidim koliko smo slični koliko mogu vremena da provedem sa tobom posle tvog divljeg stopiranja krozživot i iznenadne smrti na obali kad vidim čežnju punu besnila i nežnosti gledajući kako si kadrove nepravde snimao u sekundi stihove od šmirgle, blata i krvi beležio po zarđalom limu slovima drobio nadgrobne ploče gurao ih u sanduče Doma zdravlja sad kad vidim koliko te poštuju ti koji su te zakopali popišam im se na posthumne nagrade i predgovor u novoj antologiji u kojoj si zastupljen (dok kasno u noć klikću na fetish i hardcore) dok im nepismena deca narkomani beže sa ekskurzije i slave 18. rođendan na tvom osvetljenom grobu mnogi su hteli da se trkaju s tobom a ti si im govorio: „ne trudi se, popij piće nećeš nikad da pretekneš moju smrt“ (znao si kako da imžačepiš katodnu gubicu) pustiš ih da listaju komentare na internetu da tiho slave ovaj crno-beli vatromet lajkova s pilulama za potenciju dok im osedela deca, beže s predavanja i spavaju po apartmanima na starom groblju znam jedina stvar koju siželeo više od mojih butina tvoja glupa pisaća mašina puna zgužvanih epitafa i isečenih noktiju (na krovu nekog vagona s pogledom na pristanište ili horizont pepela rasprodatih fabrika) i znaš verovatno su mi ponovo isekli struju vidimo se sutra Goran Živković Nebo iznad mene
briljantno sija, ali ne mogu da osjetim nikakav osjećaj da je ostao u meni. Gdje je moj raj? Pala sam na Zemlju pokušavajući da se vratim. Je li ovo bol ili nešto drugo? Jesam li stvarno ovdje ili se pretvaram da postojim, mjenjajući moju stvarnost tu i tamo, prodirući kroz vrijeme, bježeći mu? Svi ti napori samo da te pronađem; tražim li na pogrešnoj Zemlji? Jesi li uopšte ovdje? Gdje još da potražim? Predugo traje, vrijeme otkucava; čak iako skačem između stvarnosti tamo vamo, pokušavajući da prevarim vrijeme, mjenjajući snove; gdje si ti? Jesmo li uopće stvarni? Ilda Kunić U pozadini drama je igrala
dok smo se vjenčavali u sjenama naših duhova koji su lebdjeli tamo na tom mjestu gdje smo zaspali. Oči su im plakale, nismo tamo bili, ali nisu znali: Ti i Ja naš valcer smo plesali na Kraljevskom Balu baš kao što smo i navikli. Zagrlio si me, i krenuli smo na novo putovanje novim putem koji nas je vodio u novu zoru. Reci im da sretni smo; reci im da ovdje smo; kiša je pala svaki korak je od pod udario, plesali smo, nebo je gorilo od naše strasti, naše želje, naše privrženosti. Iza sna, drugi svijet se pojavio, razotkrivajući iluziju, Ti i Ja oživljeni u ljubavi, preživjeli, još uvijek živi, smo stigli. Ilda Kunić Jurila sam za zvijezdama padalicama
u toj sjajnoj noći zvjezdanog pada da poželim želju za tvoje srce, da vratim sreću i osmjehe, ali ti si zatvorio oči svoje. Tuga je bila sve što sam znala u to vrijeme, praznina i tama su bile svuda okolo; ništa nam nije ostalo jer si oči zatvorio. I dalje, jurila sam zvijezde padalice da vratim vrijeme, da promijenim sudbinu, da promijenim kraj, da imam priliku samo jednom da ti kažem riječi koje sam zapisivala: Volim te, zauvijek si u srcu mom. Zvijezde padalice padale su svuda unaokolo, ali nisam mogla da te vratim u život. Zvijezde padalice uzele su mi srce i stavile ga zajedno sa tvojim u jedno. Ilda Kunić I plivala sam
kroz crnu vodu; bolom je se zatrovala, kapima koje su mi kapale iz vena; kristalno sjajne vode su postale mutne, prašnjave i od tame slojevite; žive kapljice su se ponašale kao da su sa svakim narednim talasom umirale. Bol je rastao, udaljavajući se od obale; šareni zid izgubio je svoje slike, blijedeći polahko u ponor tamne noći koja je progutala svaki djelić koji je ostao od mene. I nastavila sam plivati, oči pune suza, koje su se preplitale sa crnim kapljicama jezera. Vrisnula sam tvoje ime kroz suze, jedina molitva koja je ostala na rubovima mojih suhih, ispucalih usana, bojeći ih u crno da te vratim kući, u moj zagrljaj, nazad u taj grad iza zida, gdje su svirale pjesme sreću ljubavi: Moje i Tvoje. Ilda Kunić Uvijek na oprezu
nikad opuštena vjekovi tačaka pri zarezu uvijek u iščekivanju da budem napuštena decenije pretvaranja da je sve u redu onda kad bezobzirni zgaze decenije stvaranja u neredu ipak nijesu uspjele dušu da unakaze Rekli su: djevojčicama ne priliči da galame one su smjerne, tihe i tanke kome još treba drama pravdaj sebi pojavljivanja i izostanke pusti drugima revolucije jačim i većim od tebe ne brini za tuđe grubosti to te samo preosjetljivost grebe Rekli su: kako je samo zrela kao što govore za sve koji su porasli na silu nikada previše zaigrana i vesela kao da nosi teret na krilu i zato se sada nikad ne opuštam ne znam kad će bezobzirni da gaze i zato ne odrastam tražim se kroz igrokaze. Aleksandra Vujisić Ne vjeruj im Marija,
ljeta su i dalje lijepa a zimi se zemlja odmara, nije se svijet promijenio, i neka te ludilo ne zavara, ljudi su oduvijek bili zli, samo ti si nalazila svoje pleme na najnevjerovatnijim mjestima, rješavala si lako pitanja i dileme, nalazila ljepotu u ispovijestima onih koji su od tebe očekivali spas i nijesi umjela drugačije, nijesi nikoga za podršku uskratila, ali umorila si se od svega, Marija, na dno svoga bića se sunovratila, jer su ti tražili i ruke i snove i lice i riječi i zjenice, i tu si povukla crtu jer zjenice su one odaje u kojima kriješ život, a život se ne prodaje i ne skida s njega omot da se drugima preda da ga sloj po sloj odmotavaju, umorila si se, Marija, i riječi ti spavaju. Ne vjeruj im Marija, svega smo se nagledali, skidali smo opne sa života, proučavali ih i nijesmo se predali, po vinogradima otkidali listove da od njih pravimo šešire, i zauzdavali kistove kojim smo slikali nemire, pa onda gazili grožđe da od njega pravimo vino kojim smo natapali laži (gaženje duše nikad ne završi milinom) i pili smo ga, Marija, kao da smo ga životu dužni, veseli bez predumišljaja kao što smo sada tužni, jer život se skupio kao šećer na krajevima usta, i sad život više nije vinograd, nego ulica sablasna, pusta, niz koju se spuštaju lažni proroci, sujeta, gubici, i tu si povukla crtu jer tebi trebaju svici koji će da te vode kroz noć dok svi drugi spavaju, umorila si se, Marija, ali ne daš da te običnim kažnjavaju. Aleksandra Vujisić |
Reč urednikaOvde smo zbog lepe poezije i svega plemenitog što ona nosi sa sobom. Archives
November 2025
Categories |
RSS Feed