----

Rijeko, bez kraja i početka,
sjeno, modrim suncem obasjana.
Mila riječi, već isuviše rijetka,
suzo vrela, često izazvana.
Šumo gusta, u jeseni gola,
plavo nebo u vremenu strašnom.
Dogorjela svijećo na sredini stola,
bijeli hljebu, pravljen crnim brašnom.
O vjero stara, skoro poljuljana,
kandilo svijetlo, ulja prazne čaše!
O željo strasna, daleka i davna,
umilna pjesmo, tebe sad se plaše.

Đorđe Anđić