***

Moj grad isplačem svakog dana.
prividno uravnotežena u šetnji ili u teretani
vrištim sve ljude koji su mi rekli ružnu riječ, a mnogo ih je,
ne želim više da se vidim na staklu izloga, ja tu nisam,
ne želim više da vidim bilo šta na asfaltu što može dodirnuti,
automobile kojima upravljaju bezumna lica,
isfrustriranost, bahatost isplačem
prividno dobro raspoložena
kada kažem kasirki dobar dan
a zemlja se otvara i vodi me nekim putevima nepostojećim
što dalje
negdje gdje ću jedva čekati buđenje da bih spoznala
kakav to život može biti
tada bih preuzela kontrolu,
uzela bih ulice, mostove, sve bih naučila i zavoljela
jer tamo mi ljudi ne bi govorili ružne riječi, bar ne svakog dana, u svakom satu,
moj grad vrištim kroz bijes iz šume, sa vrha planine, svemira
dok ne postane blijeda plava mrlja,
kad se vratim, postoji trenutak kad sve dobro je.

Jasna Karamehmedović